1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

50 godina SOS Kinderdorfa u Njemačkoj

Nadja Baeva14. decembar 2006

Organizacija «SOS Kinderdorf» u Njemačkoj danas (15.12.2006) slavi svoj 50-ti rođendan. Riječima «dobro je lako činiti kada mnogi pomažu», Herman Gmeier je 1949-te godine osnovao prvo dječije selo u Tirolu u Austriji . Sedam godina kasnije je u Bavarskoj osnovano prvo SOS dječije selo u Njemačkoj. Danas ih širom Njemačke ima 14. U poređenju sa vremenom od prije 50 godina, dječaci i djevojčice koji ovdje odrastaju, nisu bez roditelja. Oni su socijalna siročad. Iz nekog razloga život kod kuće više nije funkcionisao. Zbog toga su djeca morala negdje biti zbrinuta. Nadja Baeva je posjetila SOS dječije selo Sauerland u Lüdenscheidu, i evo šta je zabilježila .

https://p.dw.com/p/AUim
Foto: SOS-Kinderdorf e.V.

Mirko je došao je SOS dječije selo prije pola godine. Njegova teško bolesna majka se o njemu više nije mogla brinuti. Ovaj desetogodišnji dječak je i sam bolestan. Ima dijabetes. Mirko je najmanji među petero djece o kojim se brine tzv «SOS majka» Gabriela. Međutim, Mirko je izuzetak: on dolazi iz jedne veoma drage familije.

«Obično se radi o djeci koja jednostavno ne mogu živjeti kod svojih roditelja. Imamo djecu koja napuštaju roditeljsku kuću i koja čine nasilničke akte, većinom zbog prezauzetosti roditelja. Imamo slučaj gdje je majka, inače sama sa šestero djece, toliko bila zauzeta da nam je dobrovoljno dovela djecu».

Gabriela Bejer već devet godina živi u ovom SOS dječijem selu. Pored njene petočlane familije, u ovom SOS dječijem selu ih ima još pet. Njena svakodnevnica se ne razlikuje od one koju ima svaka druga majka. Kao prava majka, ova 44-ro godišnjakinja, od ujutro do navečer se brine o svojim štićenicima: pravi im doručak, pomaće im oko domaće zadaće i priča im priče za laku noć. 11-naesto godišnja Joana je zove «mama».

« Naučila sam da je zovem mama. Zovem je Gabi samo kada dođe moja prava mama. Radim zato jer se obadvije javljaju na moj poziv».

Gabi se obraduje svaki put kada je Joana zovne mama. Uprkos tome, ona ne želi biti zamjena za njenu majku nego upotpunjavanje familije.

«Djeca i dalje imaju svoje roditelje koji imaju veoma važnu ulogu. Oni manje više redovno dolaze ovdje i doprinose donošenju odluka. Za mene lično je to veoma važno jer ne bih željela biti konkurencija pravim roditeljima. Za mene je takođe važno da sa roditeljima što je bolje moguće sarađujem a sve u korist djece».

U proljeće će se Gabriela po prvim put oprostiti od jednog djeteta. 19-to godišnji Bjorn nastavlja školovanje i počinje samostalan život. Gabriela se iskreno nada da će on pronaći svoj pravi životni put:

«Za mene nije bitno dali će oni završiti fakultet ili zanat. Za mene je bitno da oni idu pravim putem i u okviru njihovih mogućnosti i trauma koje su sa sobom ovdje donijeli žive normalnim životom.»