1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

30 godina od uvodjenja prava na suodlučivanje radnika u njemačkim preduzećima

Danas se u Njemačkoj obilježava 30 godina od uvodjenja prava radnika na suodlučivanje u privatnim firmama i preduzećima. Njemački parlament Bundestag je 1976 donio odluku da se pravo na suodlučivanje primjenjuje ne samo na metalsku industriju već i na sve druge industrijske i privredne branše. Ovoj odluci prethodili su veliki otpori poduzetnika. O njihovom velikom strahu govori rečenica objavljena 1966-te u privrednom časopisu «Industriekurier», koja glasi: «Demokratizacija privrede besmislena je poput demokratizacije škola, kasarni ili vaspitno-popravnih domova.» U rudarstvu i indsutriji željeza i čelika se medjutim još od 1951-e godine praktikovalo da se predstavnici radnika šalju u Nadzorna vijeća. Tekst Monike Lohm

ueller.

Njemačko pravo o suodlučivanju radnika u preduzećima je komplikovano. Ukoliko firma ima više od pet radnika, ima pravo da osnuje radničko vijeće, koje suodlučuje po pitanjima otkaza, prekovremenog rada i nagradjivanja. Poduzetnici su uvijek upućivali na troškove, koji nastaju kada se radnici, koji se brinu o ovim pitanjima, moraju osloboditi svojih svakodnevnih poslova u pogonu. Medjutim osnivanje radničkih vijeća ili savjeta doprinijelo je socijalnom miru, kaže voditelj poslova u Savezu njemačkih radnika Reinhard Goehner i dodaje:

«Mišljenja sam da je suodlučivanje u Njemačkoj doprinijelo da dodje da promjene u strukturama, koja je omogućila da se preduzeća prilagode činjenici da i sami radnici imaju pravvo da suodlučuju. Stoga se mi i zalažemo za očuvanje ovog prava i svakodnevno se borimo da ga, koliko možemo, proširimo. No, to nije problem. Radi se zapravo o tome, kako da ovo pravo prilagodimo medjunarodnim normama, jer smo mi ovako, kao jedina zemlja koja ga ima, poprilično izolirani. «

I zaista, nijedna zemlja na svijetu nije preuzela njemački sistem suodlučivanja u privatnim preduzećima, pogotovo u akcionarskim društvima, društvima sa ograničenom odgovornošću i u svim drugim vrstama firmi. Zaposleni su tamo članovi Nadzornog vijeća, koje kontrolira upravljanje i vodjenje poslova firmom. Ukoliko preduzeće zapošljava 2000 ljudi, onda radnici čine jednu trećinu članova Nadzornog vijeća. Ukoliko se radi o još većim kompanijama, onda polovinu. U tom slučaju medjutim poslodavci i vlasnici kapitala, odnosno predsjedavajući Nadzornog vijeća, kojeg oni imenuju raspolaže sa duplim brojem glasova, tako da predstavnici radnika uvijek mogu biti nadglasani.

U stotinama njemačkih firmi predstavnici radnika suodlučuju u poslovanju iako se poslodavci uvijek žale da to košta i da rezultira trulim i bespotrebnim kompromisima. U tome ima istine medjutim, postavlja se drugo pitanje, da li sindikalni funkcioneri, koji sjede u Nadzornim vijećima, svjesno prave štetu preduzećima. Najpoznatiji primjer za to je bivši predsjednik sindikata metalaca Klaus Zwickel. On je primio milionske premije da bi podržao deal u preuzimanju njemačke telekomunikacione kompanije Mannesman od strane britanskog Vodafona. Ovaj skandal našao je i sudski epilog u Njemačkoj. Sindikati se generalno ne opiru modernizaciji prava o suodlučivanju radnika u preuzećima. Njihovi predstavnici dobro znaju da se ovaj zakon mora prilagoditi s obzirom na globalizaciju i sve veću internacionalizaciju preduzeća. Predsjednik njemačkog sindikalnog saveza Michael Sommer smatra da bi se ovaj zakon morao ukorijeniti barem u Evropi i dodaje:

„Generalno se radi se o tome da krenemo u napad. Da toliko dugo tematiziramo problem dok neko ne kaže, zaista mormo nešto poduzeti. Kao sindikati mi moramo odlučno braniti pravo na suodlučivanje, ali tako inteligentno da on ima tarifnu autonomiju, dakle da svako preduzeće može da postigne i poseban sporazum, kada su u pitanju njegovi radnici.“

Medjutim, njemački model prava na suodlučivanje poljuljan je novim propisima Evropske Unije. Evropski sud je donio zakon, po kojem svaki privredni subjekt na njemačkom tlu može koristiti strane zakone, kako bi izbjegao pravo na suodlučivanje radnika u preduzećima. I u prošlosti bilo je moguće, nakon udruživanja ili preuzimanja kompanija, spriječiti suodlučivanje saradnika u kontrolnim tijelima. To pokazuje primjer udruživanja hemijskih giganata njemačkog Hoechsta i francuskog Rhone –Poulenc u koncern Aventis sa sjedištem u Strazburu.

U medjuvremenu tenor koji preovladava kod poslodavaca je da se stranim investitorima ne može objasniti njemačko pravo na suodlučivanje radnika. Pogled na situaciju u drugim zemljama medjutim pokazuje da prisustvo radnika u Nadzornim vijećima ima svoje opravdanje. Tako recimo u Italiji nedostaje organ koji bi posredovao, poput Radničkog vijeća ili savjeta. U praksi to znači: poslodavci odredjuju, radnici štrajkuju i tek onda se stupa u pregovore. Ni u Španiji nema suodlučivanja radnika u preduzećima. Ali zato radnici imaju puno veća zakonska prava nego u drugim evropskim zemljama. U Španiji je skoro nemoguće otopustiti stalno zaposlenog radnika, jer su otpremnine izrazito velike.