1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

12 pari cipela, 12 životnih priča

Cipele su jedan od najvažnijih odjevnih predmeta žena, bez obzira žive li one u Njemačkoj, Americi ili u Palestini. Kako pokazuje jedna izložba u Bonnu, cipele su i simboli sjećanja i prošlih događaja.

Jedan od 12 pari cipela čije su vlasnice Palestinke u Betlehemu

Jedan od 12 pari cipela čije su vlasnice Palestinke u Betlehemu

12 pari ženskih cipela izloženih ovih dana u Bonnu pričaju svoje sasvim posebne životne priče. One govore o sudbini koja vrlo često njihove vlasnice nije nimalo štedjela, o vrijednostima, o nekadašnjim snovima i planovima. One govore o trenutku kada su kupljene, o situacijama kada su nošene, o sjećanjima. No, prije svega one svjedoče o tome da cipele za žene, bez obzira gdje one žive, uvijek predstavljaju nešto posebno.

Njihove vlasnice žive u Palestini, na području oko Betlehema, u Beit Jali. Većini je oko pedesetak godina, no ima i mlađih. Cipele je potajno preko izraelskih kontrolnih točaka prenijela Ulrika Eller-Rueter, umjetnica i profesorica likovnih umjetnosti na jednoj bonnskoj gimnaziji. Kažemo potajno jer nije imala dozvolu za rad na socijalno-umjetničkom projektu na kojem je radila tijekom proljeća ove godine uz novčanu podršku Evangeličke zajednice Njemačke. Dozvolu, kako kaže nije ni tražila jer je pretpostavljala da ju ne bi niti dobila ili tek nakon niza birokratskih i policijskih ispitivanja od strane izraelske vlasti. Za njih nije imala niti vremena, ni volje a niti strpljenja.

Imena žena koje su sudjelovale u projektu njemačke umjetnice

Imena žena koje su sudjelovale u projektu njemačke umjetnice

„Tell me the story about your shoes“, odnosno, „Ispričaj mi priču o svojim cipelama“, naziv je projekta čiji se rezultati ovih dana mogu vidjeti i pročitati na istoimenoj izložbi u Frauenmuseum ( Ženski muzej) u središtu Bonna. Na crnim plastičnim površinama različitih oblika i veličina stoje upisane životne priče. Svaka od njih 12 je potresna ali i lijepa na svoj način:

Miriam:

"To su cipele za "kasnije“. Kupila sam ih nakon rođenja mog drugog djeteta. Uvijek sam željela imati cipele u kojima bih izgledala ljepše, bila viša i elegantnija. Ja nisam posebno visoka, s cipelama sam ovaj nedostatak htjela nadoknaditi. Znala sam da ako ih sada, odmah nakon poroda ne kupim, da kasnije neću više imati vremena. Nakon trudnoće sam željela promijeniti moj izgled. Željela sam ponovno izgledati mlado, lijepo, elegantno. Po zanimanju sam učiteljica matematike. Moj suprug je umjetnik i radi kao učitelj. On nije prvi muškarac koji mi je ponudio brak. Njegova majka i sestra su bile bračne posrednice. To je kod nas običaj. Prije vjenčanja smo se vidjeli četiri puta i dugo razgovarali. Sada imamo troje djece. Moj muž često nije kod kuće. Nedostaje nam“.

Fatima:

Nushinu priču kao i sve druge, posjetioci mogu pročitati ovih dana u Bonnu

Nushinu priču kao i sve druge, posjetioci mogu pročitati ovih dana u Bonnu

„Ove cipele su moje sjećanje. Dobila sam ih od djece, od njihove prve zarade. Bilo je to 1999. godine. U njima sam odlazila na posao, u hotel gdje sam čistila, prala i glačala. Još uvijek ovdje radim, već 23 godine, svaki dan. U ovim cipelama sam trčala liječniku kada je moj sin dobio groznicu i kasnije epilepsiju. U jednom napadu je pao i od tada je tjelesno nepokretan. Nemamo novca za liječnika. Imam 56 godina, pet sinova i jednu kćer. Moj suprug je bolestan već 13 godina i ne može raditi. Ja prehranjujem cijelu obitelj jer niti djeca više nemaju posao. No, Bog mi je dao lijepu djecu i dar da sam uvijek radosna i jaka i da uvijek pronađem rješenje za probleme. Da, ove cipele su moja sjećanja.“

Ana:

"Ove cipele su simbol svega što više ne želim i što hoću zaboraviti. Kupila sam ih za moje druge zaruke. Kasnije ih više nikad nisam obukla. On je bio frizer i živi u Australiji. Nakon tri mjeseca smo raskinuli. To je bilo prije četiri godine. Australija je predaleko, nisam mogla ostaviti obitelj. To je sve bilo jako neugodno i nimalo lijepo. Moja majka je Iračanka, i ja sam rođena u Iraku. U Palestinu smo došli kad mi je bilo sedam godina. Moj otac je Palestinac. Star je i alkoholičar. Imao je moždani udar i od tada je u domu. Mi se ne možemo za njega brinuti.

Plastični naslonjač u kojem su se tijekom pričanja svojih priča izmjenjivale žene

Plastični naslonjač u kojem su se tijekom pričanja svojih priča izmjenjivale žene

Imam sestru, ona živi u Jeruzalemu. Posjećujem je rijeko zbog kontrolnih točaka a nemam ni dozvolu da idem tamo. Osjećam se kao da živim u otvorenom zatvoru. Ne želim da drugi odlučuju o tome kada i kamo smijem otići. Imam dobar posao kojeg volim i živim ovdje s mojom obitelji. No, dosadno je, poznajemo svaki komadić zemlje. Mi žene koje ovdje živimo smo jake i samosvjesne. Željele bismo biti bolje obrazovane. Nemojte imati predrasude prema nama.“

Minu:

„Crne su boje jer crno pristaje uz sve. Kupila sam ih dan nakon mog vjenčanja. Bilo mi je samo 14 godina. Nakon tri mjeseca sam ostala u drugom stanju i prekinula sam sa školom. Siromašni smo oduvijek. Moj muž radi samo tu i tamo. Nema dozvolu za rad u Izraelu. Ove cipele sam uvijek nosila samo za svečane prilike. Sada su uništene. Od siječnja imam novi posao. Radim kao kuharica. Najteži događaj u mom životu je bio kada je moj sin pao s prozora na trećem katu. Prvo je pao u komu, kasnije je i umro. Da mogu, otvorila bih kozmetički salon. Uljepšavala bih žene i skratila bih kosu. No, još nije došlo vrijeme sreće. Čekam da djeca maturiraju, možda će onda biti bolje. Imam 29 godina.“

Izložbeni prostor u Fraunemusemu, Bonn

Izložbeni prostor u Fraunemusemu, Bonn

I životne priče preostalih žena ispričane su na sličan jednostavan način. Fotografije ne postoje, o egzistenciji žena na izložbi svjedoče doista samo cipele, čizme, tenisice... „Cipele su pratioci na našem putu. One uspostavljaju vezu između tla i nas samih. One su na neki način i „okupatori“, njima kročimo i osvajamo prostor, istodobno i prelazimo određene granice. S njima nosimo i sebe same. A u slučaju mojih sugovornica u Palestini, često i one druge – supruge, djecu, roditelje“, objašnjava umjetnica Ulrika Eller-Rueter. Budući da nisu željele biti fotografirane, ona je za svaku od njih zasebno izradila portret; s leđa, u tehnici boja pomiješanih s kiselinom na olovnoj podlozi. „Ovako slike žive i dalje. One takoreći rđaju svakoga dana sve više“, kaže umjetnica. Ima li i u tome neke dodatne simbolike? Ulrika Eller-Rueter se samo osmjehuje.

Autorica: Željka Telišman

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić