100 dana Velike koalicije u Njemačkoj

"Želiš. Dobiješ." Ovaj slogan koristi jedna njemačka tvrtka za mobilne uređaje. Ovaj slogan se u nešto izmijenjenoj formi može prenijeti i na tzv. Veliku koaliciju u Njemačkoj, koju čine Kršćanskodemokratska i Kršćanskosocijalna unija i Socijaldemokratska partija (CDU/CSU i SPD): "Htjeli ste je. Dobili ste je". A pri tome se misli na građane sa pravom glasa koji su u septembru prošle godine dobili svoju željenu koaliciju. Dva od tri Nijemca su na parlamentarnim izborima glasala ili za CDU Angele Merkel i njenu sestrinsku stranku bavarski CSU ili za SPD. A ovom triju je pak trebala četvrtina godine da bi postigao koalicioni ugovor.

Ove mučno duge pregovore su opravdavali navodeći da je pažnja važnija od brzine. Njihova rezerviranost bila je razumljiva s obzirom na brzinu kojom je formirana prethodna vlada koju su činili konzervativci i liberali. Ova koalicija je tako zapanjenoj javnosti od 2009. do 2013. godine nudila samo stalni sukob - na uštrb sposobnosti djelovanja. Kancelarka Angela Merkel je u svom trećem mandatu neizostavno željela poštedjeti javnost ovakve drame. Taj cilj je međutim nakon 100 dana vladavine sa SPD-om ispunila samo uvjetno. A za to postoje različita objašnjenja.

SDP je za Merkelovu bio tek drugi izbor

Pri površnom promatranju razlog tomu bi mogla biti tzv. afera Edathy. U svjetlu optužbi zbog dječije pornografije protiv bivšeg SPD-ovog poslanika u Bundestagu Sebastiana Edathyja tek izabrani ministar poljoprivrede Hans-Peter Friedrich (CDU) morao je podnijeti ostavku i to zbog njegovog postupka u vrijeme dok je obavljao prethodnu funkciju ministra unutarnjih poslova. Jedna od dvije stranke Unije platila je tako političku cijenu zbog moguće greške jednog socijaldemokrate. To je u konzervativnom taboru izazvalo ljutnju i ogorčenje - što je i razumljivo. Harmonija sa početka, koja se javno demonstrirala, postala je dakle vrlo brzo prošlost.

No o jednom zrelom povjerenju između koalicionih partnera ionako nije moglo biti govora. Za to su crni (CDU/CSU) i crveni (SPD) ranije predugo jedni druge međusobno blatili - i to ne samo tokom predizborna kampanje. Merkelova bi i danas radije bila u koaliciji sa liberalima da oni nisu na izborima zabilježili tako loš rezultat koji im po prvi put u istoriji stranke nije omogućio ni prelazak izbornog praga.

SPD je dakle bio drugi izbor. No on u javnom poimanju često svira prvu violinu. I to ljuti konzervativce i njihove glasače. Jer unatoč slabom rezultatu od 25 posto osvojenih glasova na izborima javnim prostorom dominiraju socijaldemokratske teme: minimalna plaća, broj žena na vodećim funkcijama, odlazak u penziju sa 63 godine starosti, zaustavljanje porasta cijena stanarina. A šta stranke Unije imaju za ponuditi? Angelu Merkel!

Tri mjeseca nakon početka mandata Velike koalicije, kojoj je ona drugi put na čelu, kancelarka se vjerojatno mnogo više nego ikada ljuti zbog toga jer nije došlo do formiranja crno-zelene koalicije što se u jednom momentu činilo mogućim. Zeleni povremeno unutar i izvan Bundestaga nastupaju toliko državnički kao da su oni članovi vlade. To se odnosi na njihovo držanje kada je riječ o krizi na Krimu, ali i kada je riječ o minimalnoj plaći.

Druga po jačini opoziciona snaga u Bundestagu ispada iz igre kada CDU/CSU, SPD i Zeleni u važnim pitanjima djeluju kao potpuno velika neformalna koalicija. A i sveukupno gledano opoziciji je teško postići da se njen glas čuje. A to je samo dijelom zbog toga jer su Zeleni i Ljevica na parlamentarnim izborima skupa osvojili tek 17 posto glasova. Mnogo važnije je to što su Zeleni u programskom smislu negdje između konzervativaca i socijaldemokrata, dok je Ljevica na drugoj strani od svih ostalih.

Nema traga o promjeni raspoloženja

U takvoj kompliciranoj situaciji se u određenoj mjeri u miru može praviti država, dakle više ili manje uspješno vladati. Sve dok Njemačka za veliku većinu društva posebice ekonomski dobro stoji, dotle se ni Velika koalicija ne mora brinuti za sebe. A trenutno se u ispitivanjima javnog mnijenja ne može prepoznati promjena raspoloženja na štetu CDU/CSU i SPD-a.

Time se Velika koalicija naravno ne može, ne smije i neće zadovoljiti. Svi akteri, među njima i oni u opoziciji, su svjesni prolaznosti svog mandata. Za političku kulturu Njemačke bi bilo fatalno ukoliko bi se učvrstio dojam da je Velika koalicija prekrila zemlju kao što slana pokrije polje. I to nakon samo stotinu dana.

Autori: Marcel Fuerstenau / Zorica Ilić

Odg. urednica: Jasmina Rose