1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Žrtve silovanja u BiH prepuštene same sebi

UN upozorava da BiH ni više od dvije decenije od završetka rata ne čini ništa kako bi zaštitila žrtve silovanja. Strategija na državnom nivou još nije usvojena a rješenja koja postoje su parcijalna.

I dvije decenije nakon rata u BiH, žrtve silovanja su prepuštene same sebi. Pravosudni procesi su spori i za žrtve veoma bolni, a vlast, kako sada stvari stoje, nema namjeru da se ozbiljnije pozabavi ovim pitanjem u smislu pronalaska sistemskog rješenja.

U nedavnom izvještaju UN-a ponovo se upozorava da BiH nije preduzela adekvatne mjere po ovom pitanju, jer od preko 50 hiljada silovanja u BiH, koliko govore neke procjene da ih s ukupno „na svim stranama“ desilo, svega nekoliko ih je dobilo sudski epilog. Predsjednica Udruženja „Žene- žrtve rata“ iz Sarajeva Bakira Hasečić, koja je i sama žrtva silovanja, kaže da je nažalost samo u jednom dijelu BiH, u Federaciji, priznat status žena žrtava rata. Ona naglašava da ne postoji strategija na nivou države kojom bi se sistemski riješio ovaj problem: „Država na poboljšanju statusa žena žrtava rata u BiH nije ništa učinila niti na tome da bi se mi mogle rehabilitacijama vratiti u nekakav normalan život. Mi ćemo uvijek biti žrtve i potrebna nam je pomoć da bi se mogle uključiti u društvo i osnažiti“.

Opstrukcije vlasti

Savjet ministara BiH, kaže Hasečić, ne samo da nije ništa uradio već i opstruiše donošenje strategije i programa kojim bi se radila socijalna anamneza žrtvava: „Da su njihove majke ili kćerke preživjele to, vjerovatno bi bilo drugačije i u Savjetu ministara“.

Jasminka Džumhur: Potreban je čitav sistem mjera da bi se ovim osobama bar olakšao život sa traumom

Jasminka Džumhur: Potreban je čitav sistem mjera da bi se ovim osobama bar olakšao život sa traumom

Strategija procesuiranja odgovornih za ratne zločine u BiH je veoma loša, slažu se mnogi, a dokaz tome je mali broj procesuiranih kada je riječ o silovanjima. Ombudsman za ljudska prava BiH Jasminka Džumhur kaže da je ovo veoma bitno pitanje u procesu pomirenja ali i da mu se malo pažnje posvećuje. Potrebno je, kaže Džumhur, žrtve uključiti u sve društverne tokove, odnosno vratiti im status života koji su imali prije, a to se ne može uraditi dok se ne izgradi sistem na državnom nivou kojim bi se, pod istim uslovima, osiguralo priznanje žrtvama: „Osoba koja je preživjela traumu ona će sa njom uvijek živjeti s tim da sistem mora izgraditi mjere koje će ublažiti taj njen život sa traumom. Ali ako sistem toj osobi i dalje komplikuje život, kao što recimo Tužilaštvo BiH spusti predmet na kantonalni nivo, da ona svjedoči u sredini gdje je bila silovana, da je u istom hodniku sa okrivljenim, obrazažući da to nije dovoljno senzitivan slučaj da bi ga procesuiralo državno tužilaštvo, onda se postavlja pitanje kako vratiti žrtve u normalne životne tokove“.

Različit status u dva entiteta

Dok je civilnim žrtvama u Federaciji priznato to pravo, u RS Zakon o socijalnoj zaštiti iz 1993. godine ima odredbu koja ne dozvoljava apliciranje za priznavanje statusa civilne žrtve rata. Nedavno je u RS osnovano i udruženje koje okuplja žene žrtve rata, čija predsjednica Božica Živković Railić kaže da veliki broj žena nažalost nije ni svojoj porodici priznao ono što im se desilo tokom rata, a kamoli da to kažu u javnosti, što je veliki problem. Pored toga, od resornog ministarstva su tražili da se prava ove kategorije i zakonski regulišu, ali je za sada ostalo samo na obećanjima.

Bakira Hasečić smatra da se donošenje zakonskih akata opstruira od strane vlasti, što ujedno potkrepljuje i tvrdnje iz izvještaja UN-a

Bakira Hasečić smatra da se donošenje zakonskih akata opstruira od strane vlasti, što ujedno potkrepljuje i tvrdnje iz izvještaja UN-a

„Ja imam prijedlog da se ovo pitanje riješi po uzoru na ono u Federaciji na način da se na osnovu svjedoka, bez ljekarskog pregleda žrtve jave udruženju koje ima komisijiu, nakon čega, ukoliko ima osnova, to udruženje daje preporuku nadležnom ministarstvu za sticanje statusa civilne žrtve rata. Znači, ne trebaju nakon 20 godina medicinski nalazi kao što to treba u RS. Ja garantujem da u RS ima nekoliko hiljada silovanih žena tokom rata, ali nemaju priliku da dobiju taj status i da im se to prizna“.

Potreban terapijski rad sa žrtvama

Ono što svi ponavljaju je sistemsko rješenje ovog pitanja a ne samo kratkotrajnim mjerama koje nemaju efekta. Doktor medicinskih nauka, psioholog Aleksandar Milić kaže da postraumatski stresni poremećaji (PTPS), među kojima su teške traume, traju dugo i imaju intenzivni emocionalni doživljaj. Zbog toga je potrebno ozbiljno pristupiti ovom pitanju i raditi sa ženama koje su žrtve slilovanja: „I nakon dužeg perioda, 20 i više godina, te traume prelaze u hornični PSTP i ovdje ima osnova da se to tumači, procjenjuje i stavlja u proces oporavka. Tim osobama se može pomoći, ali se psihoterapijski mora raditi sa njima“.

Međutim, problem je i neodgovornost predstavnika vlasti, koji donose zakonska rješenja, odnosno njihovog neznanja, šta ustvari treba tretirati u ovoj oblasti i na kraju da li država ima novca za sve to. Da li samo površinski i kozmetički definisati ova pitanja ili sa stručne strane uz podršku vlasti početi ozbiljno rješavati sudbine ljudi, za šta je potreban novac.

„Mnogi će reći da je to pitanje novca, jer zakon o žrtvama torture je urađen, ali se međutim nije usaglasilo koji bi novčani iznos dao koji entitet. U BiH ovoga trenutka nije napravljena procjena o kojem broju žrtava mi uopšte govorimo, o kojoj kategoriji žrtava i koja su to potrebna finansijska sredstva. Da bi se uopšte donijelo kvalitetno rješenje, potrebno je omogućiti žrtvama da budu registrovane u tom statusu“, zaključuje ombudsman BiH Jasminka Džumhur.

Autor: Dragan Maksimović

Odgovorni urednik: Faruk Šabanović