1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Život nije ružičast u Ružićima

Tri km od Gruda, u predgrađu Ružići postoji već 16 godina kolektivni centar u kojem žive 64 stanara sa statusom raseljene osobe. Montažne barake izgledaju tužno usred hercegovačkog krša, a njihovi stanari još tužnije.

Marija Romić s kćerkama

Marija Romić s kćerkama

Marinko Pejić, voditelj kampa, i sam raseljena osoba, nije bio raspoložen za razgovor. Kao da je samo nekoga čekao da iz sebe izbaci sve svoje frustracije zbog sudbine koja ga je zadesila. „Da je UNHCR htio da nam napravi ili popravi kuće i stanove u koje bismo se mi vratili, oni bi to davno učinili. Vama je valjda jasno ko određuje povratak“, kaže Marinko, dok kažiprstom maše ispred mojih očiju. „Pa, da znate, i nije mi baš najjasnije“, kažem, ne znajući, hoće li to još više naljutiti mog sagovornika. „Određuje međunarodna zajednica, a sve se, naravno, odvija pod pokroviteljstvom UNHCR-a. Međunarodna zajednica ne želi povratak Hrvata u Republiku Srpsku, pa ni Bošnjaka“, kaže voditelj kampa. „A zašto?“ - pitam. „I ja se pitam zašto, ali to biste trebali pitati njih. I kome, i zašto, sada odgovaraju etnički čiste teritorije u BiH? Ja sam ovdje punih 16 godina. Znate li koliko je to?“ - pita Marinko. „Znam. Četiri manje od dvadeset“, kažem.

„Tolika su sredstva dolazila za nas. I oni sami u UNHCR-u kažu da su dolazila. I oni su to potrošili za nas. Ali, zašto su potrošili kad smo mi još uvijek ovdje, i kada je 7.500 osoba još uvijek u kolektivnim centrima u BiH, u nečemu čega bi se svaka zemlja trebala stidjeti. Hoću da vam kažem da smo svi mi dio projekta međunarodne zajednice i ostaćemo ovdje sve dok to oni budu htjeli“, kaže Marinko Pejić.

Dakle, riječ je o teoriji zavjere? „Jeste. Oni su željeli i radili na raspadu bivše države i dobili su to što su htjeli. Naši ljudi će se vratiti kad svjetski moćnici odluče gdje se oni mogu vratiti. Da li je iko reagirao zbog spaljenih, a obnovljenih kuća povratnika i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH?“ - pita moj sagovornik.

„Vidite li vi koliki je ovaj paradajz...“

Na nemilosrdnom hercegovačkom suncu, naselje izgleda pusto. Male montažne kuće smještene su na neuglednom zemljištu gdje uopšte nema hlada. Televizijske antene i veš koji se suši na konopcima, te pokoji stari golf, otkrivaju prisustvo ljudi.

Ružići - montažne kućice

Ružići - montažne kućice

Marija Romić sa mužem i troje djece živi u jednoj kućici kampa. „Imamo jednu sobu, kuhinju i kupatilo. Sve je montažno i nije sjajno, ali je ipak, krov nad glavom. Dođu nam talijanski humanitarci i ovi iz Caritasa, donesu odjeću, tjesteninu, rižu... Ali, ipak se moraš sam o mnogo čemu starati. Evo, muž mi je otišao na nadnicu, da zaradi koju marku. Dvoje djece, od 25 i 21 godinu su završili srednje škole, ali ne rade. Najmlađa kćerka ima 12 godina i ide u školu u Grudama“, kaže Marija i dodaje da u ovom kolektivnom centru ima ljudi kojima su kuće davno obnovljene. „Oni su još uvijek ovdje i nešto čekaju, a ja ne znam šta čekaju. Maštam da, uz pomoć dobrih ljudi i dragog Boga, dobijemo moja djeca i ja, pravi krov nad glavom. Da mi zgradu daju, ja bih zahvalila i odbila. Meni to ne treba. Treba mi kuća na selu gdje mogu raditi i saditi“, kaže Marija i pokazuje tri male bašte oko svoje kućice, u kojima uzgaja mrkvu, peršun, blitvu i paradajz. „Vidite li vi koliki je ovaj paradajz, a zemlja je posna i nisam ničim đubrila. Zamislite koliko bi uroda bilo u pravoj bašti, na pravoj zemlji. Ne bi meni trebala ničija pomoć, ali hvala svakom ko je pomogao“, kaže Marija Romić. Molim je na kraju da mi kaže koje su porodice među onima kojima su kuće obnovljene, a još uvijek su u kampu. „A, ne mogu vam to reći, zbog sigurnosti moje i moje djece“, šapće.

Samo nebo, kamen i krš

Nikola Udovičić

Nikola Udovičić

Ana i Rafael Nikolić su iz sela Borovice u opštini Vareš. Iz svog sela su prvo izbjegli u Kiseljak, a onda 1994. godine, došli u ovaj kolektivni centar kod Gruda. Rafael ima minimalnu penziju od koje žive njih dvoje. „Nemam ni tri stoje, ( 300 KM, op. aut.), a bio sam poslovođa u jednoj rudarskoj firmi prije rata“, kaže Rafael i dodaje da se ničemu dobrom ne nada. „Došli smo do prosjačkog štapa. Rat nam je uništio život, iako izgleda da smo još živi“, kaže ovaj čovjek, dok mu suza iskri u oku. „Zime nisu strašne, blage su i nekako se izdrže, ali ljeta su nepodnošljiva. Ne možeš disati, ne možeš spavati u tom vrućem i malom prostoru“, kaže njegova žena. Ove godine nisu stigli da apliciraju za donaciju jer je Ana bila u bolnici, a svih prethodnih godina nisu se ni borili za donaciju jer su djeca išla u školu. Dvije kćerke su se zaposlile i udale u Grudama i uz njihovu pomoć, lakše je sve; iako ni one nemaju svoje kuće ni stanove, i u podstanarstvu su. „Dok smo bili mladi mi smo sebi kuću napravili u Borovicama, da imamo za starost. Ta kuća je srušena i evo šta smo dočekali, da živimo u 20 kvadrata barake“, kaže tužno Ana. „Samo gledamo u nebo i ovaj kamen i krš. To bi dozlogrdilo da je 18 dana, a ne 18 godina“, kaže Rafael.

Na sljedećoj stranici: Zajedno je lakše