1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Život, crtica, središnja Bosna

Gornji Vakuf - Uskoplje gradić je sa, prema zadnjem popisu, 24.000 stanovnika. Podijeljen između Hrvata i Bošnjaka, skoro 20 godina nakon završetka sukoba, nespreman je na pomirenje i saradnju.

Jedna vještica, jedna vila i jedna princeza sjede za stolom u pizzeriji Roma u Uskoplju i dijele plijen. Pred njima na stolu je gomila kovanica od jedne marke. Coca-colama iz kojih vire slamke nazdravljaju uspješno okončanim maškarama.

Maškare su nas pratile od kako smo u Lašvi sišli s autoputa; zombiji, gusari, vampirice, supermeni, ukratko: cijeli asortiman iz ovogodišnje ponude kostima FIS Vitez-a učinio je da vožnja Čokoljubom od Sarajeva do Gornjeg Vakufa crtica Uskoplja potraje cijelih dva i po sata. (Čokoljub, jedan od glavnih likova serije putopisnih reportaža iz Bosne i Hercegovine je čokoladno-ljubičasti ford star petnaest godina.)

Nekoliko minuta otišlo je i na prolazak kroz Novi Travnik. Brane, koji se u Bučićima pridružio izletu, ponudio se da nam bude vodič. Vozimo se glavnom ulicom, između zgrada tipičnih za arhitekturu bogatih socijalističkih naselja, kakav je bio ovaj grad sagrađen u dvorištu vojne fabrike. Prije perioda obnove i izgradnje, nakon pobjede komunista u drugom svjetskom ratu, tu nije bilo naselja.

Primjer nacionalističke mutavosti

Danas dvije stranke kao dva lešinara bdiju nad ostacima nekadašnjeg tovljenika. Iznad glavne ulice, koja se zove donekle Ulica kralja Tvrtka, a odnekle Trg Zlatnih Ljiljana (i nije jedina s dva imena: Ulica Stjepana Tomaševića odnekle je Ulicu Mehmeda Spahe, a Hanumina ulica donekle je Ruđera Boškovića) na razapetom platnu piše:

1. mart/ožujak
Dan nezavisnosti/neovisnosti

Čini se kao uzor političkojezičke korektnosti, ali je zapravo primjer nacionalističke mutavosti. Kosa crta, koja kao trag sječiva prolazi kroz jezik, u srednjoj Bosni jedini je preživjeli element grba s kojeg su otpali svi ljiljani (kao lišće s Mukinje i Brekinje). Zbog nje smo i krenuli na ovaj put: da bismo čuli sopstvene misli kako odjekuju u njoj, tamo gdje je najdublje urezana.

Od Novog Travnika, pored ruševina nekadašnjeg vojnoindustrijskog giganta, preko prevoja Rostovo, kroz Bugojno, stižemo u Uskopaljsku dolinu. Snijegom pokriveni vrhovi okolnih planina ovdje još uvijek uspješno odbijaju napade ovogodišnjeg nestrpljivog proljeća. Kuće duž ceste, bez razmetljivih ograda i njegovnih vrtova čine se kao da bi i same negdje otišle, samo nisu još odlučile kuda. Na nekoliko mjesta pored kolovoza na parkiranim kamionima prodaju se krompir i jabuke. Vrbas, ovdje jedva širi od nabujalog potoka, povremeno priđe da se pozdravi pa opet otrči u polja. Nakon četvrt sata igre s njim dolazimo na odredište.

Gornji Vakuf crtica Uskoplje

Gornji Vakuf crtica Uskoplje gradić je sa, prema zadnjem popisu, 24.000 stanovnika. Ali svaki peti, tvrdi Berti, koji nas dočekuje ispred crkve uzašašća Marijinog, ukazao se popisivačima samo nakratko, koliko je bilo potrebno da ga registruje osjetljiva nacionalna vaga. U dane popisa, sjeća se naš domaćin, na nekim zapuštenim adresama živjelo je i po dvadesetoro ukućana. On je studij završio u Sarajevu, ali onda se vratio u rodno mjesto, gdje strpljivo čeka posao. Sa hrvatskom putovnicom i uz pomoć rođaka mogao bi potražiti zaposlenje negdje u Uniji, ali još ne pomišlja na to. Iako mnogi iz njegove generacije odlaze. Od dvadesetak brakova sklopljenih prošle godine (u Uskoplju, a kad se kaže Uskoplje misli se na hrvatski komad Gornjeg Vakufa) samo pet ih je bilo s oboje autohtonih mladenaca; u svim ostalim jedno je došlo izvana i odvelo drugo sa sobom.

Berti nas nudi kafom, ali bismo da najprije prošetamo glavnom ulicom. Ona se proteže paralelno s magistralnim putem koji od Bugojna vodi prema Prozoru crtica Rami i Jablanici i cijelom dužinom zove se Gradska. Većina jednospratnih kuća obnovljena je. Tim prije u oči upadaju one koje stoje kao spomenici razaranju, i na njima: boginjavi zidovi, urušena ploča, gvozdena konstrukcija gelerima pretvorena u zahrđalo rende.

Gornji Vakuf Uskoplje kleine Stadt in Mittelbosnien

Spomenici ratnih razaranja

Pretiče nas brojna grupa djece. Berti kaže da su bošnjačka. Pokušavamo odgonetnuti po čemu se to vidi, ali ne uspijevamo. Idu iz škole, koja je na hrvatskoj strani, objašnjava Berti. Vraćaju se kući. Zajedno s njima prelazimo onu crticu između Donjeg Vakufa i Uskoplja (koja se zove Fra Anđela Zvizdovića).
Granica između bošnjačkog (muslimanskog) i hrvatskog dijela je za nas nevidljiva. Sve što vidimo je mali trg sa zapuštenim parkićem. Prostorom dominira velika nova zgrada Konzuma. Preko puta je mali kiosk i ispred njega tezga sa svežnjevima luči u snopićima. Na oglasnoj tabli je zelena smrtovnica. Promjenjivi podaci ispisani su hemijskom olovkom, čitljivim rukopisom. Rubrike koje se ponavljaju odštampane su bojom kojom i okvir:

Usitinu! Mi smo Allahovi i usitinu, mi smo Njemu povratnici!
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i poznanike, da je
Preselio(la) na Ahiret dana:
Dženaza polazi:
dana:
ispred:
sati:
Ukop će se obaviti na greblju (mezarju):
Ožalošćeni:

Rodna korektnost primijetila bi da u štampanom dijelu nedostaju prijateljice, povratnice, poznanice, ožalošćene, ali misao ide dalje od tog zanovijetanja: koliko je tih osmrtnica dovoljno za ovako malo mjesto? Koliko vremena treba da se ispišu? Šta kad se pogriješi, ispusti slovo, kad se ruka zamori i rukopis postane nečitak? Zašto se taj naknadni tekst nije mogao odštampati na običnom printeru? Niko se nije sjetio, ili nema stručnjaka koji bi programirao takav formular u word-u, ili je to neki običaj kojeg se ne želi prekinuti?

Noćni suživot rijetko bet tuče

Pitamo Bertija prelaze li ljudi s jedne strane na drugu, postoje li mjesta na koja zajedno izlaze. Uglavnom ne, kaže, ali nakon malo razmišljanja sjeti se pijace srijedom i lokala gdje su konobarice. Djevojke sumnjivog morala, dodaje, kad podignemo obrve. Postoji i jedna kafana gdje sviraju narodnjaci, na hrvatskoj strani, ali se tamo noćni suživot rijetko završi bez tuče.

U sjeni Konzuma je zgrada čije strogo simetrično pročelje, nalik na crkveno ali bez krsta i vitraža, nedvosmileno podsjeća na Domove kulture građene pedesetih u stilu sovjetske arhitekture. Berti ne zna šta je sada unutra. Nekada je tu bilo i kino, ali projekcija odavno nema, osim ako neka nevladina florens najtingel ne zaluta da ranjenicima privije celuloid na rane. U holu je zatvorena blagajna za prodaju karata. Na spratu biblioteka. U otvorenoj i mračnoj sobi bez prozora i nadzora, koja je predvorje za prostorije ugroženih kategorija stanovništva, dočekuje nas nekoliko polica s knjigama pomalo egzotičnih naslova. Naslonjeni jedni na druge i svi nahereni ulijevo tu su Mićanović (S Majevice i Semberije), Kardelj, Adorno (Tri studije o Hegelu), Mali Muk, Duraković (Prolegomena za historiju književnosti orijentalno-islamskoga kruga), Svijet Maja, Dalmatinski proleteri, Bosanske nesanice...

Prava biblioteka je iza zatvorenih vrata s odgovarajućom tablom. Direktorica Nermina Gudić raduje se gostima i ponosno ističe da je biblioteka otvorena prije par godina, skoro dvije decenije nakon što je počeo rat i cijela zgrada srušena. Dio fonda sačuvan je u školi i prenesen iz nje ovamo. Uglavnom se odnosi na lektirna djela, jer su đaci najrevnosniji korisnici, ali pažnju privlače sve cjenjeniji kompleti Pet stoljeća hrvatske književnosti i Srpske književnosti u sto knjiga. U sobi, koja je i biblioteka i kancelarija, gori vatra u peći na drva. Ugodno je, svijetlo i toplo. Police su čiste i pregledne. Jedino što bi nekoj inspekciji moglo zasmetati je nekoliko staklenih pepeljara, uredno složenih povrh knjiga u policama. Književne večeri su rijetke. Nema interesa, kaže domaćica. Osjećala se neugodno pred piscima koji potegnu toliki put i onda se nađu oči u oči sa pet posjetilaca. Na otvaranje biblioteke, iako je poslano preko dvjesto pozivnica, došlo je svega pedesetak ljudi.
Čitaonica je na spratu, zapravo u potkrovlju, i pripada Omladinskom centru. Oprema je nova, ambijent veseo, u živim bojama, prilagođen djeci. Kad zavirimo unutra, prekinemo dječiju igru. Samo na kratko; kad zaključe da nismo opasni, nastavljaju.

Na drugoj strani puno više krntija

Ponovo na glavnoj ulici, Berti priznaje da za dvije godine, koliko je u Uskoplju od kako se vratio sa studija u Sarajevu, nije prelazio na ovu stranu. Osim možda nekoliko puta na pijacu, koja je još jedno mjesto susreta svjetova. Pita nas primjećujemo li razliku. Priznajemo da ne. Vozni park, pokazuje na automobile. Ovdje je puno više krntija.

To je logično. Bošnjaci nisu imali priliku da s putovnicama odlaze rođacima u Evropu, da rade nekoliko mjeseci na crno i da vrate se s pristojnim autom. Sloboda kretanja očito ima i materijalnu težinu. I ulice su ovdje uže, dodaje Berti. To je istina. I kuće su drugačije; nekoliko na glavnoj ulici ukrašene su orijentalnim prozorima i liče na kulise iz Sulejmana Veličanstvenog. Jedino što nam se čini pretjeranim, a Berti i Brano drže za pravilo, jeste krovna politika. Navodno, Hrvatski su na dvije a muslimanski na četiri vode.

Gornji Vakuf Uskoplje kleine Stadt in Mittelbosnien

Uskoplje: hrvatski komad Gornjeg Vakufa

U glavnoj ulici su dvije džamije. Na mjestu treće, Ćamiliji, travnjak je s nekoliko potamnjelih nišana. Na ulazu piše da ju je podigao muderis, alim i pjesnik Ćamilija 1629. (1039. hg) a da su je srušili fašisti 1944 (1363 hg). Nije nam baš jasno čiji: srpski, hrvatski, njemački...? Nemamo namjeru otvarati tu temu, ni vraćati se u vrijeme Bitke na Naretvi i Titovog Prozor crtica Rama noćas mora pasti. Uspomenu na to vrijeme čuva partizansko groblje, po kojem se zove i čuka iznad samog gradića. Berti ne preporučuje da se penjemo gore, jer još uvijek nije deminirano. (Poslije će nam javiti da ipak jeste.) Pa ipak ćemo se kasnije popeti, da napravimo nekoliko snimaka gradića i steknemo utisak o njegovoj veličini. Strma staza, kroz klizavu travu posutu jagorčevinom, dovodi nas do borovog šumarka. Groblje je u zadnjem ratu više puta prelazilo iz jednih ruku u druge, i svaki put je to, iz današnje perspektive besmisleno osvajanje, plaćano ljudskim životima.

Nastavljamo šetnju glavnom ulicom do šehidskog groblja. Široka linija mermernih nišana proteže se sredinom blage zelene kosine ograđene visokom kovanom ogradom na kamenom podzidu. Na ogradi je tabla s upozorenjem:

Zabranjeno
Istovar drva.građ.materij.
pred ogradom kao i pranje
sušenje i klofanje tepiha
na ogradi
vješanje rublja

Zar je zaista trebalo tablom upozoriti komšije mrtvih da je neprilično na ogradi groblja klofati ćilime! I opet, kao i s onim nesretnim štampačem, kako je moguće da se pored tona i kilometara skupe kovine niko nije sjetio ljudima postaviti jedno vratilo za njihove svakodnevne potrebe? Zašto je smrt investicija a život trošak?

Bolesna fasada

Vrijeme je za kafu. Ali kafići su ili puni ili je muzika neprijateljska. Berti predlaže mjesto gdje je on inventar. To znači da se vraćamo u hrvatski dio. U ulici Fra Anđela Zvizdovića, u prolazu između dvije zgrade, pažnju nam privlači bolesna fasada, boginjava od gelera i rastočena vlagom. Jeftinom stolarijom nužda je zapušila rupe u zidovima i ruševinu pretvorila u Centar za socijalni rad. Pristup visokim staklenim vratima s rešetkama je od parkiranih automobila jedva moguć. A njih bi bilo još i više da tijesan prostor ne zauzimaju drva za ogrev uredno složena uz vlažnu fasadu.

U kafiću ne uživamo simpatije konobara i ne dobijamo pravu zaporku za internet. Zato ne uspijevamo na mapi provjeriti kakav je kraći put nazad do Novog Travnika, koji bi nas doveo i do Kamenih svatova, nekropole stećaka za koju Brane tvrdi da je vrijedi vidjeti. Jer ko zna kad će opet iskrsnuti ovakva prilika.

Kad nastavimo obilazak raspitujemo se kod prolaznika i odgovor je uvijek isti; preko Bugojna je bolji put. Taj o kome se raspitujemo je rupav, i njime niko ne ide. Ako nam je do stećaka, ima kamenih svatova i na bližoj strani i na boljem putu. Svašta dokonim ljudima pada na pamet, to govore njihovi sažaljivi pogledi.

Iako smo sebi obećali da ćemo ignorisati dvije škole pod jednim krovom, kršimo obećanje. Srednjoškolski centar obnovljen je slovenačkom donacijom. Iznad dva odvojena ulaza stoje dva različita naziva. Dvorište je prazno i čisto. Po sterilnosti podsjeća na karaulu JNA. Igralište je s druge strane i tamo nekoliko dječaka puca penale. Preko ceste je stadion HNK Sloga, koji je za sada ujedinio igrače ali još uvijek ne i navijače. Berti ne ide na utakmice, ali poznaje neke nogometaše koji između treninga i tuširanja obavezno svrate na pivu.

Kameni svatovi

Iako su prognoze prijetile kišom i snijegom, vrijeme je još uvijek suho i ne previše hladno. Čak povremeno i sunce uspije da razrijedi sivilo koje visi nad dolinom. Ali, upozorava nas Brane, ukoliko želimo za dana stići da vidimo Kamene svatove, trebalo bi krenuti prema Čokoljubu. Usput prolazimo pored luksuzne vile od crvene opeke, spuštene kao objava među leprozne. Krst iznad pompeznog ulaza otkriva da u njoj stanuju svećenici. U jednoj stvari očigledno nema razlike između dvije zajednice otrovane mržnjom: oni koji propovijedaju bolji život na onom svijetu ne bježe od luksuza u ovom.

Bosnische Grabsteine

Stećci: Nekropolja Mačure

Uprkos oblacima koji se zgušnjavaju i spuštaju, i upozorenjima domaćih da je put za Maculje, gdje se nalazi nekropola stećaka, loš, ipak krećemo. Cesta R439 krivuda prateći tok rijeke u tjesnacu između dva masiva. Iznenađeni smo njenom kvalitetom. Čokoljub se klancao asfaltima mnogo gorim od ovog tvrdog i širokog makadama, izlokanog mjestimično i prošaranog borama koje su ostavile bujice. Nakon nepunih dvadeset minuta veleslaloma stižemo na prostranu zaravan gdje nas čekaju Kameni svatovi.

Izdaleka liče na džinovske gljive skupljene u vilinsko kolo. Ima ih nekoliko uspravnih i visokih, nekoliko s krovom na dvije vode, tzv. sljemenika, većina su ravne ploče, neke prilično utonule u smelju. Brane je srećan i pokušava svoje ushićenje podijeliti s nama, sipajući kao iz rukava informacije o konturama u kamenoj mahovini. Naročito nam skreće pažnju na križeve čiji se donji krak širi i podsjeća na haljinu čovjeka koji širi ruke. Po njima je, osim po broju stećaka (101) ova nekropola posebna. U gustoj travi između mramorova izbijaju prvi ljubičasti i žuti cvjetovi. Proljeću je svejedno ko leži pod zemljom i od čije je ruke stradao.

Bosnische Grabsteine

Nekropolja Mačure broji 101 stećak

Počinje kiša i sve je hladnije. Sa zakašnjenjem od cijelog jednog dana, vremenska prognoza stiže u središnju Bosnu. Vrijeme je za povratak.

(Mukinja i brekinja naslov je izvanredne pripovjetke Ćamila Sijarića, o dva neobična stabla pored puta, o nesvakidašnjoj ljepoti u surovom kraju i o ljudskoj bešćutnosti od koje živi svako zlo.)


Čokoljublja, serijal putopisnih reportaža o bosanskohercegovačkim gradovima iz perspektive koju Google-map još nije tehnološki osvojio, sve na točkovima vremešnog Forda Escorta čokoladne boje. Prvo pjevanje s knedlom u grlu.

Autor: Nenad Veličković
Odg. urednica: Jasmina Rose