1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Što bi Dražen Petrović rekao za današnju košarku?

Pola se stoljeća navršilo od rođenja najvećeg hrvatskog, ako ne i europskog košarkaša Dražena Petrovića. Dva desetljeća nakon njegove smrti taj sport u Hrvatskoj uglavnom stagnira.

Bio je čudo od djeteta, bio je košarkaški Mozart. Riječ je, naravno, o Draženu Petroviću uz čije se ime vežu neki od najraskošnijih epiteta našeg doba. Poznavatelji sporta i mediji upravo su se nadmetali tko će ga zvučnije nahvaliti, kićenije opjevati njegovu igru, zgoditke i trofeje. Sličan je odnos potrajao i nakon njegove smrti u prometnoj nesreći 1993. godine, kad god se spomene ime najboljeg hrvatskog, jugoslavenskog, a možda i europskog košarkaša svih vremena. Otkad je Dražen zauvijek napustio ovu utakmicu, negdje na autoputu kod Ingolstadta, svi žele pričati samo o lijepim stvarima.

Na današnji 22. listopad točno je 50 godina otkako se 1954. u Šibeniku rodio Dražen Petrović. Danas bi imao punih pola stoljeća života i na popisu svojih ostvarenja vjerojatno još poneki blistav trijumf jer ga je smrt stigla na vrhuncu sportske karijere. S nepunih 29 godina bio je odigrao svoju najbolju sezonu i to za New Jersey Netse. Prije toga je u NBA-u nakratko igrao za Portland Trail Blazerse, a uoči Sjedinjenih Država i za madridski Real. Domaća mu je klupska putanja bila vremenski nešto duža, no s manje adresa – zavičajna Šibenka, potom Cibona, Zagreb.

Čak i Petrović nije bio čitava košarka

Kroatien Drazen Petrovic Basketballspieler Archiv 1991

'Košarkaški Mozart' na parketu

Ovaj bismo memorijalni osvrt završili prebrzo čak i da pedantno nabrojimo sve najveće rezultate Dražena Petrovića, a kao što se u ovakvim prigodama to često radi. I sve one najupečatljivije utakmice i slične blistave trenutke, ma koliko da ih je u njegovoj biografiji mnogo bilo. No valjda bi se 50. godišnjica Draženova rođenja trebala nekako bolje obilježiti, primjerice da se zapitamo što se točno dogodilo s hrvatskom košarkom nakon njega?

Košarka je izrazito timski sport, s puno dodavanja i brze kombinatorike. Bilo bi nerazumno tvrditi kako je ona u Hrvatskoj nakon Dražena Petrovića tako uvjerljivo nazadovala prvenstveno zbog njegove smrti. Jedan čovjek, pa i najbolji i najzaslužniji, ne može svojim odlaskom sve dovesti u pitanje. Posrijedi je uostalom dotad najtrofejniji hrvatski klupski sport. A bilo je i mnogo velikana prije i poslije Dražena Petrovića, od Kreše Ćosića do Tonija Kukoča, da spomenemo samo glavne. Ali, to je i hrvatski sport koji je najizrazitije stagnirao.

Već dva desetljeća nema ni reprezentativnih medalja na međunarodnim turnirima, niti klupskih u europskim ligama i kupovima. Hrvatski klubovi propadaju ili se teško muče i financijski i natjecateljski. Cibona već godinama prolazi kroz agoniju i sportski i gospodarski, a posljednjih tjedana pokušava je osobnim angažmanom spasiti i Draženov brat i suigrač Aleksandar Petrović.

Zato je možda najbolje uspomenu na Dražena Petrovića i njegov obol sportu ovom prilikom oživjeti kroz mišljenje njegovih neposrednih suradnika, kako o Draženu tako i o vremenu poslije.

Rušio je barijere svog vremena

„Bio je to čovjek i sportaš kojeg su tri stvari izrazito razlikovale od svih ostalih: ambicija, ambicija i ambicija“, prisjeća se Zoran Čutura, njegov višegodišnji suigrač iz Cibone i reprezentacije SFRJ. „Iz toga, uz njegov urođeni talent“, kaže on, „proisteklo je i sve ostalo, od izuzetne radne etike do drugih kvaliteta kroz karijeru“.

Čutura smatra da je Draženova povijesna veličina sadržana u tome što je on rušio barijere svog vremena, krčio staze kojima su kasnije drugi znatno lakše prolazili: „Ne bi u NBA-u bilo ni Kukoča, ni Nowitzkog, ni Parkera, da nije bilo Dražena“.

Kasniju problematiku hrvatske košarke Čutura ipak smatra veoma kompleksnom jer su i mnoge okolnosti bile drugačije: „Mi smo igrali u ligi s 12 klubova, nas 120 igrača, s 12 trenera i 12 klupskih predsjednika. Danas na istom području imate sedam liga, 80 klubova, tisuću igrača, i tako dalje. Mladi se kvalitetni igrači brzo prodaju van i prilike su neusporedive“. Zoran Čutura podsjeća da nije devalvacija zahvatila samo domaću košarku, nego i druge sportove i uopće društvo te ekonomiju. „Rijetki se uspijevaju oteti tome trgovačkom porivu“, kaže Čutura.

Statue von Drazen Petrovic in Zagreb

Ostao je spomenik a čak i centar Cibone u Zagrebu svjedoči o propasti košarke u Hrvatskoj

Rasprodaja uspomena na košarkaškog Jamesa Deana

Petar Skansi vodio je kao izbornik reprezentaciju Hrvatske koja je 1992. u Barceloni igrala olimpijsko finale protiv američkog Dream Teama. „Period suradnje s Draženom svakako je za mene nezaboravan“, prisjeća se Skansi. "Riječ je o posebnom veselju i časti. Sjećamo ga se danas kao što se oni stariji sjećaju Jamesa Deana, također jednog od prerano otišlih velikana sa šire javne scene“. Ipak, Skansi smatra kako je smrt Dražena Petrovića izazvala vakuum u hrvatskoj košarci: „Bio je to šok, potom se i generacija razišla, uslijedile su i neke druge okolnosti“.

Te okolnosti po njemu se tiču pritiska komercijalizacije koja manje sredine ostavlja bez darovitih, u njima poniklih igrača. „U čitavom svijetu se to promijenilo i jednostavno se više ne razmišlja o razvoju košarke u prvom redu, nego o zaradi. Mislim da sam kvalificiran i da smijem reći kako zbog toga sama igra postaje lošija, bez obzira na povećane atletske sposobnosti igrača. No više se novca ukupno vrti oko nje i nema nikoga tko bi se usprotivio tom trendu. Hrvatska je tu jedna od kolateralnih žrtava, uz ponekog našeg malog, lokalnog profitera“, rekao nam je Petar Skansi.

Zoran Čutura na istom je tragu: „Božo Milićević, direktor Cibone u razdoblju o kojem govorite, izjavio je da mu je 'lakše kupovati, nego proizvoditi igrače'. I to je na kraći rok točno, ali na duži pogubno. Za sport i šire“. A na koncu je Čutura iznio i jednu svoju provokativnu misao: „Jedini klub koji posluje uspješno, u skladu s okolnostima u kojima živimo, jest Dinamo u rukama Zdravka Mamića: kupi jeftino, prodaj skupo“.

Okolnosti se više sigurno neće promijeniti, ali barem u uspomeni na Dražena Petrovića bi se i u klubovima trebali sjetiti i njegovog umijeća i vratolomija koje je izvodio na košarkaškom igralištu. A to se, kao što bi rekao Miljenko Smoje, "nikakvim novcem ne može platiti".