1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Šmit i Brant – potpuno različiti kancelari

Danas (23.12) legendarni kancelar Helmut Šmit slavi 95. rođendan. Prije koji dan je bilo i sto godina od rođenja Vilija Branta. Dvojica socijaldemokrata obilježila su jednu epohu, a bili su sušte suprotnosti.

Mora li dobar političar da posjeduje strast prema poslu? Nikako, rekao je Helmut Šmit nedavno u jednom televizijskom intervjuu. „Čovjeku treba volja – i cigarete.“ Šmit je ono što u njemačkoj zovu Kettenraucher (pali cigaretu za cigaretom) i okružen dimom proveo je i svoja dva kancelarska mandata od 1974. do 1982. godine. Zaista nije težio da se pokaže kao strasni ili harizmatični političar, ali je bio – i danas je – veoma poštovan.

Njemački Kenedi je bio omiljen u narodu

"Njemački Kenedi" je bio omiljen u narodu

Totalna suprotnost u odnosu na Vilija Branta kojeg su zbog učešća u Španskom građanskom ratu te uzimanja državljanstva Norveške ocrnjivali kao „egzilanta“ ili „komunističkog druga“. Ipak, Branta su za razliku od Šmita građani voljeli. Čak i prije nego što je 1969. postao kancelar bio je smatran „njemačkim Kenedijem“ – mlad, pametan, obožavan.

Brant se od prvog istupanja na javnu scenu profilisao upravo svojom harizmom, priča istoričar Norbert Zajc. „Ali čak i njegovi odlasci sa funkcija kancelara ili, kasnije 1987, predsjednika socijaldemokrata bili su spektakularno emotivni“, kaže Zajc za DW. Kada je opozicija glasanjem o povjerenju 1972. namjeravala da svrgne Branta, hiljade demonstranata su izašle na ulice, mnogi radnici stupili su u štrajk. Milioni su tražili da njihov Vili ostane na vlasti. „Helmut Šmit je uživao drugačiju podršku“, priča Zajc. „Imao je poštovanje, prije svega zbog odlučnost i hrabrosti u kriznim situacijama.“

SPD je u predizbornoj kampanji 1976. godine trebao obojicu

SPD je u predizbornoj kampanji 1976. godine trebao obojicu

Emigrant i vojnik Vermahta

Dvojica najvećih njemačkih socijaldemokrata su bili sušte suprotnosti, a njihovi odnosi bili su komplikovani. Konkurentski, često i neprijateljski. Sudarali su se stavovi „hladnog kao špricer“ Šmita i voljenog, ali ponekad neodlučnog Branta. Šmit je kritikovao starijeg kolegu, često i otvoreno, ali novinar Gunter Hofman tvrdi da je mlađi političar uvijek čeznuo za priznanjem od strane starijeg. To se vidi u pismima koja su ova dvojica decenijama razmjenjivala, kaže Hofman koji je o dvojici kancelara napisao knjigu. „Brant mu do kraja ne ukazuje otvoreno priznanje. Možda mu je Šmit bio jednostavno previše stran.“

Političare dijeli samo pet godina starosti, ali kao da ih dijele čitavi svjetovi. Brant je od početka bio opozicija Hitleru, od nacista je bježao u Norvešku gdje je nastavljao revolucionarni rad. Šmit je, nasuprot tome, u Drugom svjetskom ratu bio vojnik Vermahta, čak i oficir na Istočnom frontu. „Šmit je patio što u pogledu Hitlerovog režima nije bio dalekovid kao Brant“, kaže Hofman.

Istorijsko klečanje Vilija Branta

Istorijsko klečanje Vilija Branta

Ispunjavao je vojnu dužnost, a takav je ostao i kao političar: disciplinovano je noćima prolazio kroz brda dokumenata, uvijek spreman da donosi hitre i konsekventne odluke. Brant je važio za mekanog, savitljivog, spontanog političara – ponekad i kukavicu.

Geto i depresije

Ovu dvojicu su u politici pokretala različita goriva. Kod Branta je to bila izgradnja Berlinskog zida 1961, u vrijeme kada je bio gradonačelnik Berlina. Kod njega se nije radilo o reakciji, djelovanju nego o nalaženju pravih riječi. I Brant ih je našao – „Nova istočna politika“ bila je deviza njegovog perioda na čelu Njemačke, a značila je približavanje DDR-u i drugim zemljama Varšavskog pakta. Susret sa sovjetskim čelnikom Leonidom Brežnjevim i, iznad svega, pad na koljena u varšavskom getu, mjestu strašnih njemačkih zločina. Do danas se ne zna da li je Brant to uradio spontano. „Želimo da kao narod budemo dobar komšija“, rekao je Brant u kancelarskom ekspozeu 1969. Njegov drugi moto – „više demokratije“ tražio je otvorenije, slobodnije društvo.

Najveći njemački službenik za radnim stolom

"Najveći njemački službenik" za radnim stolom

Ali imao je i drugu stranu, taj voljeni kancelar, kojem je ljubav građana donosila i mnoge neprijatelje. „S vremena na vrijeme me na nekoliko dana obori prehlada koja mora da potiče od iscrpljenosti“, opisao je Brant posljednje mjesece na mjestu kancelara. Poznavaoci njegovog života otvoreno pričaju o depresijama koje su Branta slale u bolesničku postelju, nesposobnog da se suoči sa problemima i donese teške odluke.

Djelatnik i menadžer

Šmit je, sa druge strane, morao od početka da bude krizni menadžer. Još 1962. bio je senator unutrašnjih poslova u Hamburgu tokom velike poplave u ovom lučkom gradu. I pokazao se kao vrhunski menadžer: iskoristio je dobre kontakte u Bundesveru i NATO i isposlovao hitnu pomoć vojske, što njemački Ustav zapravo zabranjuje. „Svi su letjeli kao muhe bez glava i neko je morao da preuzme uzde u svoje ruke“, objasnio je kasnije Šmit. Njegova odlučnost tražila se i kada je postao kancelar. Reformska euforija iz vremena Branta brzo je zamrla, 1973. su cijene nafte podivljale izazivajući svjetsku krizu: pred Šmitom je bila hrpa problema nakon što se Vili Brant 1974. povukao pošto je u njegovom kabinetu otkriven istočnonjemački špijun.

I danas zaštitni znak stranke - Brantova statua u partijskoj centrali

I danas zaštitni znak stranke - Brantova statua u partijskoj centrali

I odmah zatim, kada su Njemačku 1977. potresale terorističke akcije Frakcije Crvene armije (RAF) koje su kulminirale otmicom aviona, tražila se Šmitova menadžerska vještina. „Savezna Republika je tražila sebe, a RAF je bio najekstremniji izraz nemira i nesređenih odnosa“, opisuje kasne sedamdesete novinar Hofman. Nove građanske inicijative kao i rastući mirovni i ekološki pokret – koje je Brant svojim antenama na vrijeme registrovao i djelimično podržao – ostale su sasvim daleke Helmutu Šmitu. Na kraju svoje ere na čelu vlade, Šmit je ostao usamljen u svojoj partiji kada je htio da dozvoli Amerikancima razmještanje raketa na teritoriji Njemačke.

Očevi i oci

Djelatnik Šmit i oklijevajući Brant – ta slika je opstala. Autor knjige o dvojici kancelara Hofman misli da je u pitanju kliše, doduše uredno održavan od strane medija sve do danas. „Brant je u određenim okolnostima bio tvrdokorni realpolitičar, a Šmit je u mnogim pitanjima bio neodlučan iako to nije hteo da prizna.“ Mnoge Brantove odluke nisu imali podršku ni u SPD-u, ali se na to radije žmurilo. „Branta su uzdizali i činili većim nego što je bio. Ali on je ostao projekcija tuđih želja, što Šmit nikada nije mogao biti“, dodaje Hofman.

Autori: Žanet Zajfert / Nemanja Rujević
Odgovorni urednik: Mehmed Smajić