1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Šiznilend

Stranac na službenom putu kome obaveze ostave svega nekoliko sati za šetnju Skopljem vrlo lako može o glavnom gradu Makedonije steći pogrešan utisak – naprimjer…

...da se tu kokain koristi kao zamjena za šećer u prahu. Tako naime izgleda centar: kao urbanistička vizija nekog urokanog arhitekte kome se mozak pretvorio u pihtiju.

A isti sivi želatin podrhtava i u glavama gradske uprave, inače bi se tom vizijom bavili psihijatri, a ne zblanuti građani i mediji širom svijeta.

Makedonija nije bogata država. Sela i gradovi na njenom istoku bukvalno izumiru. Na njenom zapadu nije baš jasno gdje je državna granica, iako je na kartama precizno nacrtana, baš kao što je između Rusije i Ukrajine. Putevi su loši. Industrija na koljenima. Nezaposlenost ogromna (skoro 40%, kod mladih preko 50%). I šta demokratski izabrana vlast nudi kao rješenje? Vardarsku verziju lasvegaške arhitekture, s centrom grada preobraženim u gliptoteku.

Stranac stoji na starom kamenom mostu, okreće se oko sebe, i pjeva: Evo Skoplja, evo ludila. Dok se okreće, oko njega se vrte pompezna zdanja, sa stubovima i kupolama, nalik na hipretrofirane vile skorojevića. Kad se zaustavi, kao kazaljka na kompasu u smjeru jugozapad, pred njim je trg i usred trga golemi spomenik Aleksandru Velikom. Čitalac kome je mrsko sad tražiti po internetu galerije sa slikama ovog čudovišta, neka zamisli jedan džinovski debeli betonski stub, i na njemu gore okruglu platformu, nešto nalik ventilu na trubi, ili još bolje, heliodromu na koji je umjesto helikoptera sletio konjanikom visok 22 metara. Taj klinoliki postament utemeljen je u središte kružne fontane, u koju štrcaju mlazevi vode s njenog oboda. Povremeno procuri voda i iz mlaznica u platformi, stvarajući oko cijelog stuba vodenu zavjesu, koja noću, kad se u platformi upali light-show, mijenja boje u sladolednim nijansama. Nekoliko lavova prednjim se šapama oslonilo na rub fontane i gleda u stub pred sobom, ukrašen prstenastim reljefima s antičkim motivima.

Konjanik na vrhu je Aleksandar Veliki, u ratnoj spremi, sa visoko podignutim mačem. Godina je 2014, dvadesetprvi je vijek, Makedonija je vojna lelesila, ali eto čime njena vlast odlučuje da miroljubivo maše budućnosti - sječivom. Eto zašto je nacionalizam bolest, umni poremećaj, neureoni svezani u Gordijev čvor, prekid komunikacije između mozga i stvarnosti.

Skopje Bauwut im Stadtzentrum Mai 2014

Aleksandar Veliki

I samo neizlječivo bolestan čovjek može vjerovati da na ovaj karusel bez autića, konjića, kočija i jednoroga, na kojima bi vrištala razdragana djeca, vrijedi potrošiti 10 miliona eura. A zašto? Da bi makedonska čvrsta šaka istakla svoje nasljedno pravo na penis Aleksandra Makedonskog, braneći se od prigovora na visoku cijenu te masturbacije - turizmom.

Skopje Bauwut im Stadtzentrum Mai 2014

"L'arc de Triomphe", ali u Skopju

Turizam je mantra svih balkanskih nacoša, to je najveći izvor prihoda u budućnosti. Niko u njoj neće raditi, osim možda glupih Kineza koje jebe komunizam, svi ostali slobodni mali narodi baviće se ugostiteljstvom i turizmom.

Ovo stoljeće preživjeće samo gradovi s najboljom ponudom za lajkanje i šerovanje.

A Skoplje je, vjeruju direktni potomci Filipa i Olimpije, na najboljem putu da izbori sebi mjesto rame uz rame s Diznilendom.

Iz te neobuzdane vjere niknula je usred grada trijumfalna kapija, nalik onoj u Parizu, ali duplo niža. Dok stoji malen pod njom, diveći se veličini ludila, razmišlja šta je sve ostalo pred makedonskom vladom da sagradi: Ajfelov toranj, od barem 150 metara, ili još bolje, onaj krivi, iz Pize, kao simbol moralnih vertikala odgovornih za projekat Skoplje 2014. (Za koji su 2010. ukupni troškovi bili procijenjeni na 80 miliona eura; 2013. iznosili su tačno, prema podacima nevladinih organizacija, 207.872.492 eura, a do kraja bi mogli premašiti cifru od pola milijarde.)

Skopje Bauwut im Stadtzentrum Mai 2014

Nojeva arka

Hoće li se, osokoljena medijskom pažnjom, vlast odlučiti i za drugu fazu, Skoplje 2018, pa da grad vidi, nakon ove trijumfalne, i brandenburšku kapiju na suprotnom kraju gradu, desetak metara visoku, s dvopregom na vrhu, i Aleksandrom za uzdama; ili da se na mjestu onog sata, zaustavljenog zauvijek zemljotresom u 5.17, digne neko Big-benče, čije bi se kazaljke vrtile unazad; a preko Vardara da se položi, odmah pored stare ćuprije, Golden Gejče, prilagođeno širini rijeke.

Samo što na Vardaru, pored stare ćuprije, nema više mjesta za mostove, jer ih je u 100 metara sagrađeno još dva, a između njih, u koritu rijeku, zidaju se i dva betonska jedrenjaka, u kojima će biti galerija sa izložbom Noje Makedonski.

Ta dva mosta, kao prekopirana sa Sene, idu u sam vrh makedonske neobarokne arhitekture, kao preslikane iz košmara Alberta Špera. Na mermerne ograde nataknute su statue znamenitih Makedonaca, u prirodnoj veličini, po desetak sa svake strane. Rađeni u maniru real-simbolizma, pisci-kipovi grle knjige, dirigenti stišću štapiće, a sveci drže bebe-manastire. Nad bjelinom mramora nema niti jedne žene. Žene su u makedonskoj istoriji, umjetnosti i politici podijeljene s nulom.

Ulaznica u hram makedonske kulture nije ni pamet ni talenat, nego penis, tzv. aleksandar mali.

Kako žene gledaju na to? Vrišteći. Kad je naime plima neimarske inspiracije nanijela u park preko puta Sobranja pozlaćeni kip nagog Prometeja, s vatrom u jednoj ruci i raskinutim okovom na drugoj (po tome se znalo da je taj zalizani gej-frendli muškarac čuveni titan, a ne statista iz filma Leni Rifenštal) navodno su žene u zlaćanoj kitici vidjele najstrašniju povredu morala, pa je umjetnik pod pritiskom javnosti iskovao raskovanom Prometeju nešto nalik na bokserice.

Skopje Bauwut im Stadtzentrum Mai 2014

Prometej 'okovan' u bokserice

Ova epizoda, sama po sebi anegdotalna, otkriva organsku povezanost crkvenog morala i nacionalnog tupila. Nije problem 10 miliona eura za falus od trideset metara nasred glavnog trga, nego nepokriven kurčić na pozlaćenom kipu. Čovjek bi se morao ježiti tamo gdje je ćudoređe na skali vrlina visoko iznad razuma.

Ali zašto da se vajka, kad može da lajka. Nikad nije bilo da nikako nije bilo, pak će opet biti da će nekako biti. Super je ovaj Diznilend na Vardaru. Super je gledati kako se milionski grad pretvara u potemkinovo selo. Možda, kad se pročuje, postane Meka prodavcima betonske galanterije, neimarima onih silnih lavova, labudova i vrtnih patuljaka izloženih uz bankine balkanskih drumova, pa svi oni nagrnu ovamo na skaru i pivo (Skopskoima mikroklima), kao hodočasnici po dozu samopoštovanja.

Uživaće tu čast da ih služe visoko obrazovani konobari, pošto za mlade bolonjske magistre i doktore teško da će biti drugog posla, osim možda još u policiji. Trebaće, naime, jako brinuti o sigurnosti turista i spomenika. Naročito spomenika. Jer kad građanima Skoplja ponestane zraka kao što im je nestalo vidika, možda će poželjeti srušiti sve te kulise koje ih pritišću i guše, kao što je nakon pada zida rušen Lenjin svuda po istočnoj Evropi. Zato osim na razvoju turizma treba raditi i na jačanju bezbjednosti. Uvijek će na Balkanu biti djece koja sumnjaju u svoje božansko prijeklo.

Trebaće ubiti boga u tim nevjernicima.