1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Četiri godine od rata u Iraku

Ravno prije četiri godine SAD su umarširale u Irak.Demokrati svojom većinom pokušavaju preokrenuti list. Bez saradnje obje partije:Demokrata i Republikanaca terško je ostvariti iskorak politike u Iraku. SAD ne smiju bježati od odgovornosti za budućnost Iraka.

Novu politiku u Iraku zahtijevaiu i gradjani

Novu politiku u Iraku zahtijevaiu i gradjani

Danas, u utorak, navršava se četvrta godišnjica od ulaska američkih trupa u Irak. Na jednoj uglednoj Pres konferenciji koncem prošle godije ljudi od ugleda Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health iz Baltimora, država Merilend, iznijeli su zastrašujuće podatke:

rat u Iraku odnio je 655 000 života, a taj se broj dvakodnevno uvećava.Istovremeno, kraj rata nije na vidiku. Četiri godine od početka rata nasilje i haos obilježavaju život u Iraka. U SAD vlada pak podijeljenost, kada se povede diskusija na temu kako okrenuti list. Niti predsjednik Buš, a ni sam Kongres nemaju predodžbe o tome: kako prebroditi raskol.

A, upravo je to sada neophodno. Kada je u novembru Demokratima pošlo za rukom da osvoje većinu kako u Kongresu tako i Senatu, predsjednik Buš je izrazio spremnost za nadilaženje partijskih interesa.

I demokratkinja Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa u januaru je prilikom službenog predstavljanja kazala, kako oni, iako pripadaju dvjema strankam kada je u pitanju budućnost zemlje, imaju zadaću da zajednički služe Americi i da u tom smislu moraju saradjivati.

No, ta zajednička politička linija u budućnosti, za sada se još ne prepoznaje.

Ideja većinskih Demokrata da u Senatu sprovedu u djelo Rezoluciju o skorom povlačenju trupa iz Iraka, nije dobila zeleno svjetlo. Istovremeno povezivanje povlačenja trupa i donošenje finansijskog plana angažovanja u Iraku, koje dalje zagovaraju Demokrati, pokazuje nedostatak političkog sluha za trenutnu situaciju.” Samo nastavite dalje u istom stilu, s druge strane, što podržavaju neki Republikanci, isto tako ne vodi željenom političkom iskoraku, nego samo povećava broj poginulih i ranjenih u Iraku.

Dakle, potrebna je mudra vojna i politička strategija.

Vojna se strategija temelji na novom Ministarstvu odbrane i isto tako novom komandirajućem kadru, te bi to moglo dovesti do stabilizacije. Robert Gates,naime, slijedi drugačiju politiku od svoga prethodnika Donalda Ramsfelda. On istovremeno uživa i zavidan respekt. Demokratski zastupnik Johnu Murta izrekao mu je nedavno respekt, rakkavši kako će šef Pentagona ubuduće biti iskrenije informiran o situaciji na terenu, nego je to bio slučaj sa njegovim prethodnikom.To bi već bio odredjeni napredak. Koliko je štetna politika vlade da se iz ladice izvlače kriva vidjenja situacije na terenu, najbolje je pokazala politika u poslednje četiri godine.

Američki ministar odbrane Gates rekao je već kako se rat u Iraku, više ne može dobiti vojnim putem. Promjeni bi mogli doprinijeti sami irački političari, koji svojo zemlji žele bolje.

Ali, SAD ne smiju izbjeći odgovrnost. Oni su zemlju uveli u rat i sada kao krivci za tako nešto, moraju je i izvesti na put stabilizacije.

Pritom bi bilo dobro postaviti jasne i konkretne ciljeve kao što su recimo. izobrazba vojnih i policijskih snaga u zemlji, izgradnja infrastrukture, te usmjeravanje političkog procesa ka novim izborima i usvajanju Iračkog ustava.

Nadpartijska Komisija Kongresa pod vodjstvom bivšeg ministra odbrane James Bekera, preporučio je odredjeni put, koji je konglomerat vojnih i političkih faktora.

SAD su upravo prije četiri godine započele rat u Iraku.No,ako se Republikanci i Demokrati budu nadmetali u tome, ko će biti proglašen nesposobnijim i ko je veći krivac za greške neposrednoj prošlosti, ko nije vodio računa o domovini, doći će samo do dubljih podjela u samom narodu i u čitavoj situaciji neäe biti napretka.

SAD žele jedan demokratski Irak,

a demokratija upravo implicira kompromise. Ako to ne mogu Republikanci i Demokrati u SAD, kako to očekivati od samih Iračana?

Christine Bergmann