Život u radioaktivnom području

Sada je zabranjeno kretanje u zoni od 10 kilometara oko mjesta neserće. Nueklearni reaktor ni danas, 20 godina kasnije ne radi. Ipak, na samom rubu ozračenog područja u nekolicinu sela ponovo su se vratili prijašnji stanovnici. Jedna od njih je Elena Muzitschenko: « Naše selo je bilo veliko, 400 domaćinstava. Bile su tu brojne kuće, dvospratnice. Autoput je bio u blizini. Sada je nemoguće ponovo izgraditi takovo selo. Mnogi stanovnici koji su otišli su u međuvremenu preminuli.» Elena Muzitschenko je izbliza doživjela katasrofu u Černobilu. Stanovnici njenog sela- Bartolomejewka su zajedno sa stanovnicima još 600 sličnih sela evakuirani nakon nesreće 1986 godine. Uprkos strogim armijskim kontrolama, Elenina porodica se vratila u svoje rodno mjesto u nadi da će uskoro moći živjeti kao i prije eksplozije reaktora.

Opasan život

Zbog visoke radioaktivnosti nadležni organi pokušavaju spriječiti samovoljni povratak i naseljavanja sela, kaže šef ureda za preseljavanje stanovništva u tom području Eduar Kowaljkow. Stanovnici međutim kako navodi ne žele živjeti nigdje drugo kaže: «Ljudi koji se nasele u određene zone se potpuno opuste. Pretvore se u ljude koji se više ni za što ne interesuju, ne vide više smisao u životu. Ti ljudi onda žive u blizini divljih životinja, i život im se sastoji od toga da se ujutro probude, jedu, spavaju i više ništa dtrugo ne rade». Protivljenje stanovnika da se presele u mjesta koja su im od nadležnih institucija predložena, povezano je na određen način i sa lošim planiranjem vlade. Strah da bi mogli ostati bez posla je jedan od razloga zbog kojeg mnogi od njih odbijaju da se presele u manje zagađena područja.Oni koji su pristali na to kažu da u međuvremenu imaju ogromne finansijske probleme i da su depresivni. Zato mnogi svoje probleme pokušavaju zaboraviti konzumiranju alkohola. Elena Mizitschenko kaćže još ima snage da se sama suoči i riješi probleme sa kojima se svakodnevno susreće: «Živimo u našoj domovini.- Nemamo krava, guski, pilićaJedemo isključivo hranu koju sami proizvodimo. Nemamo ček ni struje, niti radi. Ali ipak smo sretni: živimo u vlastitoj zemlji, u vlastitoj kući.