Život u (ne)zavisnom siromaštvu
18. oktobar 2009Klaus Knifki stoji u začelju duge trpeze i čita molitvu. Za stolom sjedi 12 žena i muškaraca, umornih lica i pognute glave. Ne priča se mnogo. Ručak u narodnoj kuhinji dobrotvorne organizacije Karitas u Stauceniju, mjestu udaljenom samo osam kilomatara od glavnog grada Moldavije, Kišinjeva.
„Danas imamo za ručak čuvenu boršč čorbu. Sa cveklom i kupusom, sa mnogo masti i ulja. Ljudi mogu da jedu koliko hoće, dvije ili tri porcije, što oni i rade. Za mnoge je to jedini obrok. I hljeba mogu da jedu koliko hoće, a ima i čaja.“
Mjesečno 14 eura
Ovaj katolički sveštenik bi želio da se za obrok plaća bar dva lea. Preračunato u eure, to je 12 centi. Ali, i to je za mnoge previše. Za stolom sjedi jedna mlada žena, kratke smeđe kose. 32 joj je godine:
„Jednoj starici donosim jelo. Inače, čistim kuću. Nemam drugog posla.“
Jedna prijateljica joj je pričala o ovoj narodnoj kuhinji. Od onda dolazi svaki dan. Pošto je hendikepirana, od države dobija penziju: 240 leja, odnosno 14 eura.
„Da, to je stvarno malo“, kaže ona. Njene želje su skromne. Već sa 400 leja bila bi zadovoljna - onda bi bar mogla da kupi lijekove.
Prosječna plata 140 eura
Prema riječima sveštenika Klausa Knifkija, svakodnevno u narodnu kuhinju dolazi do 100 ljudi. Nije to nikakvo čudo - mlada Republika Moldavija je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi. Prosječna, mjesečna zarada prošle godine, iznosila je 140 eura.
Koliko je siromaštvo na selu vidi se ako otputujemo samo nekoliko kilometara van Staucenija. Ulice su prašnjave, po baštama trče pilići, pored njih stoji krava. Život je ovde arhaičan.
Ima struje, ali nema vode
Klaus Knifki dolazi u posjetu Pavelu. Taj mladić je bio vojnik u ruskom Sočiju. Dvije godine nakon polaganja zakletve, doveli su ga majci, nijemog i sa velikim ranama po tijelu.
„Ne znamo šta mu se desilo. To ostaje tajna. Zaliječili smo sve rane, a bilo ih je desetak“, kaže sveštenik.
U kući ima struje, ali nema vode. Kuva se napolju. Pavel provodi dan sjedeći na stolici, praznog pogleda. Zimi u dnevnom boravku, preko ljeta u spavaćoj sobi. Majka je uvijek uz njega.
Medicinska sestra Lilijana pokazuje slike ostalih bolesnika. Jednom nedjeljno ona putuje po selima i najteže slučajeve dovodi u dom zdravlja, gdje ih kupa:
„Ljudi nemaju sanitarne čvorove, nepokretni su, ne mogu da napuste kuću, siromašni su.“
Ni vrtić nije važan
Pored socijalnog ureda i narodne kuhinje, katolička crkva finansira i dom za beskućnike i dječiji vrtić. To raduje ljude, ali ne i političare, kaže sveštenik Knifki:
„Prije nekoliko godina smo preko ljeta, zbog velike vrućine, imali problema sa vodom. Neki dijelovi sela imali su vodu. Onda smo otišli gradonačelniku i zamolili ga da našu ulicu snabdije vodom, zato što nam se tu nalazi dječiji vrtić. Njegov odgovor je bio jasan: Zatvorite vrtić.“
Ali Knifki, koji već 13 godina živi u Moldaviji, ne odustaje tako lako. Ipak, najviše ga brine sve manja solidarnost u Moldaviji. Do sada je četvrtina stanovnika napustila sela. Ostaju samo stari, slabi i deca…
Autorke: Katrin Erdman / Mrijana Kine-Veljković
Odg. urednik: Zorica Ilić