Život u kanjonu Drine

U opštini Višegrad je u kojoj je prije rata živjelo 21 hiljada stanovnika, od čega 63 odsto Bošnjaka, vratilo se svega oko 1.700 ljudi. Razlozi su kao uglavnom i u svim drugim dijelovima BiH ekonomske prirode. Povratnici vrlo teško, gotovo nikako, ne mogu naći stalno zaposlenje. Tako je i u selu Međeđa.

Iz Višegrada vozimo se putem ka Rudom i Goraždu. Kroz mnogobrojne tunele pored gornjeg jezera na Drini, nakon 15-tak kilometara stižemo u Međeđu. Ožiljci minulog rata vidljivi su još na kućama koje su malo udaljene od puta. Ima i obnovoljenih. U centru sela je mala gostionica. Gazda Refik Duran kaže da većina mještana nosi isto prezime - Duran: „ Devedest posto jer je nas šestorica braće. Nas petorica imamo preko tridesetoro djece.“

Riba i kamen

Ovdje u kanjonu plahovite Drine obuzdane jezerima hidoelektrana živi se uglavnom od ulova i prodaje ribe i kamena. Ljuso Duran od toga živi sa svoje desetero djece: „Malo riba malo kamen i tako, prodajemo.To je kamen za lijepljenje i oblaganje.“

Najstariji među braćom Duran – Refik, kaže da je jezerom potopljeno i ono malo plodne zemlje što je nekada bilo. Na zemljištu koje je ostalo ne uspijeva ništa, od čega bi se moglo živjeti: „Ima zemlje ali je to možda desetak centimetara, dole je krečnjak i sve izgori. Ne možeš ništa da razviješ i ma kakvi nema, ništa od toga.“

Nada u turizam

Durani su se u Međeđu vratili prije devet godina, među prvima. Refik se zadužio sa nekoliko kredita, da bi za svojih šestoro djece obezbijedio posao kojim će zaraditi za pristojan život. On budućnost ovog kraja vidi u turizmu. Pokušava napraviti jedno malo etno-selo. Za to mu je potrebna finansijska podrška: „Kad bi mi pomogla neka donacija, nešto čime bih mogao da završim posao. Bilo bi dobro da dobijem neki adekvatan kredit da uradim selo.“

Dok ne uspije ostvariti svoj san o etno-selu, Refik lovi ribu i u gostionici kraj puta razvija porodični biznis: „Mi malo ribarimo i odatle se vadi neki dinar. Ja malo sa ovom kafanicom. Od nas povratnika jedini sam što sam ovo nešto saletio jer to mi je bilo i prije rata. Sad sam to malo i formiro uključio u posao četiri kćerke i dva sina , pomalo i eto može se.“

Besposlenih među Duranima nema. Svi moraju dati svoj doprinos, priča Refik: „I zetovi rade neke druge poslove. Oni naprimjer vade kamenovu ploču za ljepljenje tih fasada.“

Putnici prolaznici

Edina je jedna od Refikovih kćerki što radi u porodičnoj gostionici. Kako je put kroz Međeđu najkraća transferzala iz Evrope za jug Balkana, najčešći gosti stižu iz Njemačke i drugih zemalja u kojima trenutno žive i rade. Ljeti idu u Sandžak i Crnu Goru. Posla ima, priča Edina: „Ima, ima. Dosta naroda iz Sandžaka nam svraća. Fini su, kulturan narod, sa njima nije naporno raditi. Dođu, pojedu, popiju i odu. Nije kao kod nas, ne zagleda niko.“

"Sve što radim radim za budućnost" , kaže na kraju Refik Duran pozivajući nas ponovo u goste: „Imam četvoro unučadi i oni su ovdje, pa se borimo da na mladima svijet ostane, tako i ova Međeđa.“

Autor: Marinko Sekulić-Kokeza

Odgovorni urednik: Belma Fazlagić-Šestić