Šta je domovina?

Kada se spomene riječ domovina mnogi Nijemci pomisle na svinjske koljenice, pšenično pivo, baštenske patuljke. Ili na antisemitizam, kukasti krst i zapaljene izbjegličke domove. Nacisti su bili ti koji su termin domovina gurnuli u centar svoje ideologije, a neonacisti ekstremno desničarskog NPD koji za sebe kažu da su „socijalna stranka domovine". Desničarko populistički AfD je taj koji njemačku domovinu hoće da brani od izbjeglica. Ako treba i pucanjem na djecu na njemačkoj granici. I kao što je sa svim temama AfD slučaj, ostale stranke se osjećaju pozvanima da ih slijede.

Nakon što je glavna kandidatkinja Zelenih, Katrin Gering-Ekart, na stranačkom zasjedanju kazala: „Volimo našu zemlju. To je naša domovina. Njoj ne trebaju podjele", u stranci je pokrenuta velika diskusija. Da li ljevičarska stranka u Njemačkoj može pozitivno da upotrebi termin domovina? Baza stranke Zelenih ima problem sa „domovinom", dok vrh stranke sa njom još mnogo toga planira. „Domovina“ bi trebalo da bude spojnica buduće koalicije koju čine CDU/CSU, FDP i Zeleni. Domovina se pritom odnosi na Njemačku. I tu se neizbježno postavlja pitanje za koga Njemačka može biti domovina, a za koga ne.

Bezazlen ili opasan termin?

Postoje ljudi koji se na jednom mjestu rode, tamo ostaju čitav život i to mjesto zovu domovinom. Ima ljudi za koje je domovina zatvor iz kojeg bježe i u njega se kasnije vraćaju najviše jednom godišnje zbog toga što se u vrijeme Božića osjećaju obaveznima da to urade. Postoje ljudi koji svoju domovinu izgube i moraju da bježe. Ti ljudi nemaju privilegiju da odluče da li u svojoj domovini žele da ostanu. A ako nemaju sreće onda na nekom drugom mjestu nailaze na ljude koji „svoju domovinu" hoće da brane od „stranaca" i ta domovina nikada neće biti njihova.

U svakodnevnom govoru domovina je bezazlen termin. Većina ljudi ga upotrebljava kako bi opisala mjesto gdje su odrasli, za koje ih vezuju lijepa sjećanja ili mjesto na kojem se osjećaju kao kod kuće. U politici je to međutim opasan termin koji desničarski populisti čitave Evrope stavljaju u centar svoje ideologije.

Nema domovine, nigdje

Kao djetetu mi je rečeno da je Srbija moja domovina, pa sam, dakle, bio ponosan što sam Srbin. Oko vrata sam nosio pravoslavni krst i srpski grb. U to vrijeme u Srbiji još nikada nisam bio. Moja porodica je iz Bosne i Hercegovine, a pošto je tamo bio rat, živjeli smo u Njemačkoj.

Moj ujak, Hrvat, je bio taj koji nas je doveo kog sebe u Rojtlingen i koji je mom ocu pomogao da se zaposli na gradilištu. Dok su se hiljadu kilometara dalje Srbi i Hrvati međusobno masakrirali i pretjerivali, mi smo mirno živjeli. Kao familija.

Kada su na Svjetskom prvenstvu u fudbalu 1988. godine Hrvati osvojili treće mjesto, slavio sam. Kao devetogodišnjak sam sjedio na zadnjem sjedištu automobila držeći hrvatsku zastavu. Hrvatska zastava u ruci i srpski grb oko vrata – to za mene nije bilo ništa čudno. Rat me nije zanimao. Tek kasnije sam saznao da je golgeterski kralj Davor Šuker pozirao pred grobom ustaškog vođe i saradnika nacista Ante Pavelića, pod čijim vođstvom je ubijeno stotine hiljada Jevreja, Srba, Roma i opozicionara.

Pručavao sam ratove na prostoru bivše Jugoslavije i zločine koji su počinjeni u ime Srba. Etnička čišćenja, koncentracioni logori, sistematska silovanja, opsada Sarajeva, Srebrenica. To treba da bude moja domovina? Na to treba da sam ponosan? Bolje ne, odlučio sam. Sa lančića sam skinuo grb i stavio ga u fioku. Tamo je i dan danas. Domovina je za mene postala nešto loše. Nešto za šta su ljudi spremni da izvršavaju najstrašnija naređenja i da ubijaju.

Pasoš, domovina i prava

U Njemačkoj živim od kako znam za sebe. Ne pamtim šta je bilo ranije. Ipak Njemačka nije postala moja nova domovina. Teško je osjećati se domaće ako ti prijeti protjerivanje. Protjerivanje u zemlju koju znaš samo sa ljetnog odmora i čiji jezik ne govoriš kako treba. Za većinu mojih prijatelja je vozačka dozvola bila najvažniji dokument koji su dobili sa osamnaest godina. Za mene je to bila vremenski neograničena dozvola boravka u zemlji.

Danas živim u Berlinu i Nijemac sam. To nije nešto na šta sam ponosan, ni nešto čega se stidim. To je jednostavno zemlja u kojoj živim. Njemački pasoš mi nije dao novu domovinu, već prava. Pravo da putujem i pravo da glasam. Pravo da budem politički subjekat na teritoriji na kojoj živim. To ne zvuči tako lijepo kao domovina, ali meni je važnije.

Na kraju knjige Ernsta Bloha „Princip nada“ je rečenica: „Tako u svijetu nastaje nešto što sija samo u djetinjstvu i gdje još niko nikada nije bio: domovina." Bloh je napustio Njemačko carstvo jer je bio protiv Prvog svjetskog rata. Pobjegao je i od nacista jer je bio Jevrej i emigrirao je iz DDR, nakon što se sukobio sa režimom SED. (Jedinstvena socijalistička partija Njemačke, prim. red.)

Za Bloha domovina nije bilo mjesto na kojem se čovjek rodi ili nacija koja se nekom pripiše, već sjećanje i čežnja za djetinjstvom i nada u budućnost za koju je potrebno boriti se. Utopija u kojoj još niko nikada nije bio. U mojim ušima to bolje zvuči od svinjske koljenice, baštenskog patuljka ili ministarstva za domovinu.

Krsto Lazarevic rođen je u Bosni i Hercegovini. Kao dijete je sa porodicom pobjegao u Njemačku. Danas živi u Berlinu, radi kao novinar, publicista i piše za različite medije na njemačkom jeziku.