Čudna spoljna politika Rusije

Rusija pod Putinom pokušava da se ponovo svrsta u svjetske sile, pošto je titula supersile nepovratno dodijeljena samo Americi. No, ponekad takvi pokušaji izgledaju nezgrapno, Kremlj je razapet između prozapadnih ambicija i autokratskog šepurenja koje se hrani još uvijek neprevaziđenim frustracijama zbog propasti Sovjetskog saveza.

Moskva se otvoreno miješa u unutrašnje stvari Ukrajine i Moldavije, a ljuti se kada nevladine organizacije zahtijevaju više demokratije u samoj Rusiji. Rusija je konačno član ekskluzivnog kluba najrazvijenijih zemalja svijeta - G8, ali još uvijek postoje rezerve spram prava suodlučivanja Moskve na finansijskim savjetovanjima.

Savjet Rusije i NATO-saveza jeste postao stvarnost, ali u samoj Rusiji niko ne staje na put vojnim stratezima koji mašu sabljama i razvijaju scenarije atomskih ratova, posmatrajući istočnu granicu Sjevernoatlanskog pakta kao opasnost.

Najnovije odluke u vezi s Iranom pokazuju koliko neozbiljno Moskva shvata politiku deeskalacije. Doduše Rusija se zalaže sa ostalim članicama Savjeta bezbjednosti i Njemačkom za kompromis, ali tek što je donesena zajednička odluka u Londonu iz Moskve je stigla vijest da neće biti sazivanja Savjeta bezbjednosti već da će on biti samo informisan. Ministar vanjskih poslova Lavrov, koji je prošle sedmice bio ljut zbog tvrdoglavog stava Teherana sada doslovno kaže da Savjet bezbjednosti neće donijeti odluku o Iranu. To ne treba da čudi jer su Iranci dobre mušterije Moskve kada je riječ o atomskoj tehnologiji.

Isto se Moskva ponaša i na Bliskom istoku. Obećava Izraelu pomoć a onda isporuči Siriji i Iranu najmodernije protivavionske rakete i ko zna kakvo oružje uz to. Rusija je uz EU, SAD i OUN član Bliskoistočnog kvarteta, ali istodobno smatra da je Hamas demokratski partner a ne teroristička organizacija.

Rusija ima izuzetno dobre ekonomske odnose sa Zapadom ali ako zapadni sudovi dodijele azil čečenskim političarima jer sudije ne žele da povjeruju friziranim ruskim dokazima onda se prema Zapadu upućuju ljutite primjedbe o uljepšavanju činjenica o teroru na Kavkazu. Prema ruskom tumačenju najbolje je da Kavkaz niko ne spominje - ni Evropski parlament ni Savjet Evrope.

Nije bitno drugačije ni kada se radi o energiji. Samo što je Moskva sa Berlinom dogovorila gradnju gasovoda Rusija počinje upotrebljavati ventile kao političko oružje u sporu sa susjedstviom. Baltičke zemlje, Ukrajina, Gruzija i Moldavija povećanjem cijena plaćaju za bol Rusije zbog propasti Sovjetskog saveza, a diktatorska Bjelorusija za lojalnost biva nagrađena smiješno niskim cijenama. Batina i šargarepa nisu savremena oruđa diplomatije. To su ostaci Hladnog rata i pokazuju da se Rusija koleba između uvređenosti, kompleksa niže vrijednosti i neprimjerene manije veličine, te da nije pronašla put da postane samosvjesna zemlja sa ravnopravnim i uračunljivim glasom u horu demokratskih nacija.