Čekajući policiju i progon

Gasan je došao iz Palestine. On je prvo otišao u Egipat, da bi preko Libana, Libije, Francuske i Italije stigao u Njemačku. I to bez papira. Već tri mjeseca je u Hamburgu kod prijatelja.

„U Palestini je uvijek rat. Nema škole, a ni posla. Uvijek ste u problemu. Nema ni dobrog jela. Isto važi i za prenoćište. To nije normalno. Ovdje u Njemačkoj, bez papira nema posla.“

Razvod braka nagovijestio i progon iz Njemačke

Jedina nada mu je kurs njemačkog jezika. Tu je upoznao Akvazija Asiamaha koji je prije 20 godina došao iz Gane. Za vrijeme dva braka s Njemicama, njegov boravak u Njemačkoj bio je privremeno siguran. Sada više ne živi sa suprugom; ona je dobila starateljstvo za djecu i živi u drugom gradu. Time je Asiamah izgubio ne samo pravo na boravak u Njemačkoj već mu je uskraćena i posjeta djeci. Sa statusom koji ima, a koji nosi naziv „duldung“ i znači „trpljeni boravak“, on ne smije da napusti Hamburg:

„U uredu za strance rečeno mi je da moram da napustim zemlju. Šta je razlog? Ja već više od godinu dana nisam vidio svoju djecu. A zašto? Zato što nemam novca. A to državu ne zanima.“

Slabe šanse za azil

Asiamah je mormon i izbjeglica iz Gane. On se kao pripadnik te religijske zajednice u Gani osjećao ugroženim. S tim obrazloženjem, njemačke vlasti mu nisu dale status azilanta, ali ga nisu ni protjerale iz zemlje. Dobio je vizu zvanu „trpljeni boravak“ i mjesto u jednom domu u kome borave oni čiji status još nije regulisan.

„Tu gdje živim, policija je dolazila više puta. Jednog mog prijatelja policija je jednostavno privela i protjerala. To znači da se i moja situacija brzo može promijeniti.“

Gasanova i Asiamahova situacija je tipična za izbjeglice u Evropi. Međutim, u zemljama njihovog porijekla to stanje rijetko koga odvrati od toga da pokuša da se dokopa Evrope.

"Cirkularna migracija" kao rješenje

Elizabet Adjei je direktorka imigracionog centra u Gani. Ona je zadužena za pitanja koja se tiču izbjeglica. Zalaže se za ugovor između Evrope i Afrike i takozvanu cirkularnu migraciju, koja bi značila tri do četiri godine borakva u Evropi, a zatim povratak u zemlju porijekla.

„Kada dođu, ti ljudi nemaju budućnost. Postaju ilegalci. Bilo bi mnogo bolje ukoliko bi znali da postoji legalan način da se ode u Njemačku ili Španiju. A i Njemačka bi znala na koji broj izbjeglica može da računa.“

Za Asiamaha to nije rješenje. Povratak u Ganu nakon 20 godina za njega ne dolazi u obzir. Smisao života su mu djeca, a san mu je da jednom s njima srećno živi u Njemačkoj.

Autor: Ute Hempelmann/Ivan Đerković

Odg. urednik: Azer Slanjankić